Ukrajina 2022: Test za EU i NATO

Režim Vladimira Putina izveo je napad na nezavisnu, suverenu državu Ukrajinu, bez razloga, bez najave i bez pokušaja da eliminira navodne uzroke kroz postojeće međunarodne mehanizme odnosno ono što je vidio kao razlog za korištenje vojne sile i rata kao rješenja. Takav slučaj je nepoznat u evropskoj historiji nakon završetka Hladnog rata. Ratovi u bivšoj Jugoslaviji, koji su kulminirali ratom u Bosni i Hercegovini, bili su dio događanja oko raspada bivše Jugoslavije i šireg međunarodnog konteksta pada Berlinskog zida i raspada SSSR-a. U konkretnom slučaju nije bilo načina na koje se agresor mogao osloniti. Ali čak i da su postojali, rat nije način da se tako pronalaze rješenja. Istovremeno, agresor je stalno tvrdio ili obmanjivao svjetsku javnost i vodeće zapadne političare da neće biti rata, da neće biti napada, da će jedinice nakon vojnih vježbi biti povučene iz graničnih područja, a sve to je izrečeno u krajnje ciničnom tonu. Napad, kada je započeo, nazvao ga je „specijalnom operacijom” kao sarkastično i arogantno izbjegavanje njenog pravog imena.Napadnuta država, Ukrajina, članica je Ujedinjenih nacija (UN), Vijeća Evrope (CoE) i Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE), da spomenemo samo neke od najistaknutijih međunarodnih foruma u kojima djeluje. Napadač, Ruska Federacija, također je član ovih institucija. U tom kontekstu, posebno je važna saradnja koju razvija NATO sa obje zemlje: Vijeće NATO-Rusija i Komisija NATO-Ukrajina. Sjevernoatlantska alijansa je istakla važnost dijaloga i saradnje sa obje zemlje i izrazila promijenjen pristup nakon završetka Hladnog rata, usmjeren na dijalog i jačanje stabilnosti, sigurnosti, mira i demokratije.

Važna je i činjenica, da je Ukrajina bila članica UN-a (kao i Bjelorusija) kada je još bila dio bivšeg Sovjetskog Saveza. Nakon njenog raspada, Ruska Federacija i Ukrajina uspostavile su međusobnu, dobrosusjedsku saradnju koja je bila produktivna i mirna. Njen vrhunac dosežen je sporazumom iz Minska 1993.godine, prema kojem je Ukrajina predala sav svoj nuklearni arsenal Ruskoj Federaciji u zamjenu za garancije sigurnosti i nezavisnosti. Ovo je također potvrđeno potpisivanjem Memoranduma o dodatnim garancijama sigurnosti pod pokroviteljstvom OSCE-a u Budimpešti 1994.godine, kojim su Bjelorusija, Kazahstan i Ukrajina primljene u Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (NPT).

U vojnom i političkom smislu, napad je nastavak Putinove politike destabilizacije prostora Rusija-EU/NATO, što se ogleda u stvaranju zamrznutih konflikata kombiniranom metodom političkog, vojnog i hibridnog djelovanja. Ovo je ujedno i oživljavanje Brežnjevljeve geopolitike – ruski imperijalizam nije nestao, Rusija se nije odrekla dviju bivših Brežnjevljevih doktrina, odnosno doktrine ograničenog suvereniteta i doktrine isturene odbrane. Događaji se odvijaju u skladu sa ovim doktrinama. Istupajući primjeri su napad na Gruziju 2008. i posljedično proglašenje nezavisnosti Abhazije i Južne Osetije, aneksija Krima 2014.godine, trenutno proglašenje nezavisnosti Donjecka i Luganjska i de facto okupacija Pridnjestrovlja u Moldaviji, sa činjenicom da su nekadašnje sovjetske, a sada ruske jedinice na teritoriji ove nezavisne države, koja je jedina država nakon završetka Hladnog rata upravo iz tog razloga izabrala status neutralnosti. U svim ovim slučajevima, to je izgovor za zaštitu ruskog stanovništva koje je izloženo nasilju i neprimjerenom tretmanu pojedinih zemalja. Postavlja se pitanje šta bi se dogodilo kada bi suverene države napadale druge suverene države zbog stanovništva, koji govori isti jezik i njegove navodne zaštite, posebno u multietničkim društvima.

 

Analitičari smatraju, da ruski napad na Ukrajinu pokazuje nešto sasvim drugo: meta Putinove agresije su demokratski režimi. Demokratija kao tip vlasti je nešto što ne odgovara autokratskom ruskom predsjedniku, a rješenje ovog problema leži u korištenju metoda i sredstava koja su prevladavala u međunarodnim odnosima u kasnom srednjem i ranom novom vijeku. Putin želi da uvede carizam kao način rada u globaliziranom svetu 21.stoljeća, nadalje koristeći represiju nad nezavisnim medijima i civilnim društvom, da bi zloupotrijebio multietničku, multikulturalnu i širu koegzistenciju različitih zemalja poput Ukrajine. Riječ je o razgradnji postojećeg svjetskog poretka, koji je rezultat postignutog dogovora nakon završetka Drugog svjetskog rata, koji je već zastario. Stoga je potreban novi sporazum o svjetskom poretku, koji će odražavati realnost globalizirane međunarodne zajednice 21. stoljeća.

Rat u Ukrajini, njegov tok i karakteristike, mogu se bolje razumjeti kroz iskustvo i posljedice rata u Bosni i Hercegovini.Agresor na BiH bio je režim Slobodana Miloševića, koristeći tada raspadajuću Jugoslovensku narodnu armiju (JNA). Praktično svi vojnici, podoficiri i oficiri nesrpske nacionalnosti su tada napustili JNA.

Međutim, Milošević nije bio Srbija, a Srbija nije bila Milošević, usprkos izuzetno snažnoj režimskoj propagandnoj mašini koja je vršila medijske manipulacije, obmanjivala i širila laži i neistine i bila veoma uspješna u tom periodu. Dakle, prvo je potrebno znati da Putin nije Rusija, a Rusija nije Putin. Doći će vrijeme kada će se Rusija distancirati od zvjerstava i tradicije svog sadašnjeg autokratskog vladara i započeti novu demokratsku eru i koja će svoju budućnost graditi na drugim temeljima.

Također, nakon nedjelju dana od napada, pokazalo se da je propala vojna taktika iznenađenja, brzog osvajanja Ukrajine i njenih institucija prema „doktrini šoka“. Putinov Blietzkrieg je propao. Ovo je izuzetno važna pouka, a veliki dio razloga za to je u niskom moralu okupatorske vojske, u njenoj demotivaciji i neadekvatnoj strukturi planiranoj za kratkoročne kopnene intervencije. Dakle, vojno osvajanje Ukrajine nije moguće. Napadaču neće pomoći ni njegovo superiorno naoružanje, koje je u svjetskom vrhu, ali nije pogodno za gerilsko ratovanje, koje će se pokrenuti po cijeloj teritoriji napadnute zemlje ukoliko se ne postigne mirovni sporazum o prekidu neprijateljstava i ne potraži diplomatsko rješenja odnosno ako se agresija nastavi.

Ako se agresija i okupacija nastave, to će dovesti do vijetnamizacije Ukrajine. U vojnom smislu, to znači omjer od najmanje 1:10 da bi okupator imao teoretske mogućnosti nadmoći. Američko iskustvo iz Vijetnama pokazuje da to nije moguće. To potvrđuje i sovjetsko (faktički rusko) iskustvo iz Afganistana, koje se prema projekcijama može uspoređivati sa ukrajinskim.

Ukrajinske vlasti – kao i međunarodna zajednica – moraju jasno upozoriti i osuditi činjenicu da su u agresiju već uključeni legionari iz nekih ranijih vojnih sukoba, ali je nije isključeno da će agresor uticati na formiranje paravojnih jedinica i na takav način se distancirati od zločina, koji se već dešavaju i koji će sasvim sigurno biti procesuirani, jer već postoji pravna praksa iz balkanskih ratova. Sasvim je jasno da brutalnost eskalira i da je to zločin protiv čovječnosti i ratni zločin za koji će odgovarati i planeri i izvođači. O tome svjedoči uništavanje svjetski poznate i priznate bogate ukrajinske kulturne baštine, kao i iživljavanje nad civilnim stanovništvom. Ubistvo mladog ukrajinskog biatlonca pokazuje da se radi o brutalnosti bez presedana.

EU je odgovorila brže, usklađenije i odlučnije nego ikada prije. Sankcije su široke, raznolike i već su na snazi. To potvrđuje ono što je Lenjin tvrdio prije više od jednog stoljeća: „Politika je koncentrirana ekonomija“. Ruski oligarsi to najbolje znaju i samo je pitanje vremena kada će se suprotstaviti Putinu. Pokrenut je i niz drugih aktivnosti, što pokazuje da je EU mnogo naučila iz prošlosti. Čak i više nego što se stekao utisak prije mjesec, dva, da će se SAD i Rusija same dogovoriti o evropskoj sigurnosnoj arhitekturi, sada je jasno da je EU postala faktor koji dolazi u prvi plan. Sve je to logično, neophodno i razumljivo. EU pokazuje, da se mnogo toga može učiniti mekom moći (raznovrsnost i obim sankcija), a njene države članice će sigurno ojačati svoje odbrambene sposobnosti, što pokazuje njemački primjer. EU, kao ekonomski gigant, ima priliku da svojim djelovanjem u ratu u Ukrajini postane važan faktor u međunarodnim odnosima.

Međutim, sankcije koje je uvela EU pokrenule su niz sličnih mjera u drugim oblastima od strane civilnog društva. Brojne globalne nevladine organizacije i udruženja i institucije u oblasti kulture i sporta zatvaraju svoja vrata ruskim sportistima, umjetnicima i drugima ukoliko nisu spremni da govore protiv Putinovog režima. Donedavno, toliko željene velike turneje i turneje vrhunskih ruskih umjetnika svakodnevno se otkazuju. Ovo je svakako vrlo jasan pokazatelj da Rusija ide u rastuću globalnu izolaciju sa ovim režimom na čelu. Zatvaranje zračnog prostora, zabrana slijetanja aviona, najavljeno zatvaranje svjetskih luka, sve to pokazuje snagu civilnog društva.

A sve to podržava i ohrabruje ukrajinsku politiku i stanovništvo u njihovom otporu napadaču. Istovremeno, važni su protesti i demonstracije koje dolaze iz Rusije, ruskog stanovništva, civilnog društva, umjetnika i drugih.

Obraćanje ukrajinskog predsjednika Volodymyra Zelenskog u Evropskom parlamentu i njegovo potpisivanje zahtjeva Ukrajine za članstvo u EU dat će novi zamah politici proširenja EU. U protekloj deceniji, EU je zaboravila da je u svakoj većoj krizi njeno proširenje bilo odgovor i rešenje za nju. Stoga EU mora intenzivirati svoje aktivnosti vezane za proces proširenja. Ovo se posebno odnosi na proširenje EU na Zapadni Balkan. Mora se odmah organizirati međuvladina konferencija, pokrenuti pregovori sa Albanijom i Sjevernom Makedonijom, a Crnu Goru i Srbiju podstaknuti na korjenitije reforme. Međutim, Kosovu treba pokazati mnogo konkretnije i opipljivije pomake. Bosna i Hercegovina je centralno pitanje za EU, posebno zbog hipoteke EU u prošlosti, kada je uvela embargo na odbranu BiH 1992. godine, uskraćujući pravo na odbranu nezavisnoj i suverenoj državi članice UN-a. Ova mrlja EU može se djelomično otkloniti brzim pristupanjem BiH ka članstvu u EU i NATO. Politička volja država članica ključna je za prijem.Analitičari smatraju da je Zapadni Balkan postao još važniji, jer Vladimir Putin neće uspjeti u Ukrajini kako je zamislio, zato gleda u nove mete u pokušaju da „kompenzira” ukrajinski neuspjeh. To mogu biti samo zemlje Zapadnog Balkana, posebno Bosna i Hercegovina i Sjeverna Makedonija. U svakom slučaju, to se sada mora spriječiti. Sarajevo ne smije doživjeti još jednu opsadu i Kijev ne smije postati Staljingrad iz Drugog svjetskog rata.

EU je u ovoj situaciji naučila još nešto – njene populističke autokrate, koje godinama nagrizaju njen sistem vrijednosti, mehanizme djelovanja i solidarnosti, sada se skrivaju i svi redom osuđuju Putinovu agresiju i brane univerzalna ljudska prava. Nemaju drugog izbora, a svoga ponašanja nisu promijenili. Zato i EU sada mora razmišljati o svom unutrašnjem antidemokratskom frontu i onesposobiti ga pravnim sredstvima i mehanizmima koje ima na raspolaganju, a koje praktično nije koristila.

Neophodno je dosljedno, organizirano i sistematski širiti globalni demokratski front i spriječiti Putina i njegov režim da nastave brutalnost i gaze sva civilizacijska dostignuća. To je važno ne samo u ovoj agresiji, već i na duge staze – kada se pojavi sljedeći sličan autokrata, mehanizmi će biti na mjestu i djelovati. Dugoročno, one će obeshrabriti slične pokušaje djelovanja.

EU sada zna kako može postati globalni igrač i da njena meka moć funkcionira. Demokratija, vladavina prava i ljudska prava kao najvažnije i očigledne vrijednosti koje definiraju naše živote su na testu, koji će uspjeti

Uz globalnu podršku, prikazanu na bezbroj načina kao nikada do sada, Ukrajina će preživjeti, izdržati i pobijediti, a počinitelji zločina će biti kažnjeni. Mirovni pregovori se moraju sprovesti, zaključiti i provoditi putem međunarodnog posredovanja. Miloševićevo nepoštivanje mirovnih sporazuma, njegovo ismijavanje i potpisivanje novih sporazuma kao na tekućoj traci, dovoljno je jasan primer na šta treba paziti i kako osigurati pregovore čiji će se dogovor poštovati.

Analitičari smatraju da Zapadni Balkan čeka rasplet ukrajinske krize. EU mora uvesti sankcije svima koji ugrožavaju mir i stabilnost, po modelu uvođenja sankcija Putinovom režimu. Sankcije EU neophodne su svim poslanicima Narodne skupštine Republike Srpske, koji su glasali za donošenje zakona, koji ugrožavaju ustavno-pravni poredak BiH ili omogućavaju njenu dezintegraciju i vode ka secesiji entiteta Republika Srpska. Slično sankcioniranje je uvedeno za poslanike ruske Dume, koji su podržali rusku invaziju na Ukrajinu i priznali nezavisnost tzv. Narodne Republike Donjeck i tzv. Narodne Republike Luganjsk na teritoriji nezavisne i suverene države Ukrajine.Destabilizacija Zapadnog Balkana počela je koordinirano i eskalirala je objavljivanjem „non-papera“, koji se pripisuje slovenskom premijeru Janezu Janši (SDS/EPP), koji sigurno neće moći izbjeći odgovornost ukoliko dođe do oružanog konflikta u Bosni i Hercegovini, koji postaje sve realniji scenarijo nakon ruske invazije na Ukrajinu. Istovremeno, evropski lideri okupljeni oko mađarskog premijera Viktora Orbana, glavnog Putinovog operativca u EU i NATO-u, koji koordinira brojne aktivnosti iz Budimpešte, moraju biti raskrinkani, jer su njihovi tragovi sa režimom u Moskvi direktni ili prikriveni.

Društvo oko Orbana, popularno nazvano „Internacionala kriminala“, sada pokušava da prikrije svoje veze sa Putinovim režimom ili njegove tragove. Inicijativa slovenskog premijera Janeza Janše i poljskog premijera Mateusza Morawieckog za hitno pridruživanje Ukrajine u EU, kao i Zapadnog Balkana, običan je blef. Janša i Morawiecki i njihove vlade sve vrijeme subverzivno djeluju unutar EU. Istovremeno, Janši se pripisuje „non-paperi“, koji su situaciju na Zapadnom Balkanu doveli na ivicu rata, dok poljska obavještajna služba u saradnji sa Hrvatskom sigurnosno-obavještajnom agencijom (SOA) neprestano radi protiv Bosne i Hercegovine, izmišljajući tzv. islamska prijetnju, koja prijeti EU sa 500 miliona stanovnika od strane dva miliona Bošnjaka.

Sve to potvrđuje već poznate činjenice, da je EU inficirana koruptivno-lobističkim aktivnostima Rusije, koja je gotovo u potpunosti paralizirala EU, a u znatnom dijelom i NATO, uzimajući u obzir i tradicionalnu razjedinjenost EU zbog interese pojedinih država članica. Kao rezultat toga, korumpirani krugovi u EU pokušavaju da pokažu prividnu odanost i lojalnost EU i NATO-u kroz besmislene inicijative da prikriju tragove saradnje sa Putinovim režimom i njegovom koruptivno-lobističkom mrežom. Tome u prilog govori i činjenica, da se ista grupa protivi uvođenju sankcija EU Miloradu Dodiku, Putinovom satelitu u ovom dijelu svijeta.

Analitičari smatraju, da EU mora pod hitno uvesti sankcije Miloradu Dodiku i svima koji ugrožavaju ustavni poredak BiH, kao i nosiocima korupcije i kriminala. Visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt mora smijeniti Milorada Dodika, jer se njegova moć zasniva na tome da je dio institucija koje mu omogućavaju da kontrolira enormne količine javnog novca, koji se također koristi za korumpiranost zvaničnika EU i drugih međunarodnih predstavnika. Visoki predstavnik Schmidt trebao bi donijeti odluku o zabrani kandidiranja na izborima svima pravosnažno osuđenima za počinjene ratne zločine i zločin genocida.

Pri tome je važno uzeti u obzir da se iz Budimpešte koordinira obavještajna operacija „Kula“, čiji je cilj rušenje ekonomskog sistema Federacije BiH i premijera Fadila Novalića. EU i NATO moraju zastaviti obavještajnu operaciju „Kula“, koja se vodi protiv Bosne i Hercegovine iz Budimpešte odnosno Mađarske, koja je članica EU i NATO-a. Već četiri godine od parlamentarnih izbora nije formirana nova Vlada Federacije BiH u skladu sa izbornim rezultatima iz 2018.godine. Već nekoliko godina nisu izabrane sudije Ustavnog suda Federacije BiH, predsjednik i dva potpredsjednika Federacije BiH. Istovremeno, Milorad Dodik se pobrinuo za nastavak obavještajne operacije „Kula“, koji sada zahtijeva da se entitetima isplate devizne rezerve Centralne banke Bosne i Hercegovine, da bi se tako urušio monetarni sistem BiH.

Odluka tadašnjeg visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka da zabrani negiranje genocida bila je samo povod za Dodikov bojkot funkcioniranja institucija Bosne i Hercegovine odnosno kadrova iz Republike Srpske i najavu donošenja paketa zakona, koje će usvojiti Republika Srpska sa ciljem razdržavljenja Bosne i Hercegovine i državljenja Republike Srpske. Dodik je spreman proglasiti nezavisnost Republike Srpske po uzoru na Donjeck in Luganjsk i pozvati Rusiju u pomoć. Sada je postalo jasno da je ovo dio većeg koordiniranog projekta neposredno povezanog sa ruskom invazijom na Ukrajinu. Nakon aneksije Krima Rusiji 2014.godine, zapadna politika je doživjela kolaps kojeg treba zaustaviti. Ali prije toga, potrebno je začeti u vlastitim redovima – uspostaviti test lojalnosti država članica EU i NATO-a. Rusija će zaglaviti u Ukrajini, zbog čega traži „rješenje” da se izvuče na način da pokrene novi konflikt u Bosni i Hercegovini. Samo se čeka ko će prvi započeti i tako preuzeti odgovornost i posljedice za početak rata. Došlo je vrijeme da se prekine loša politike Zapada i EU prema Zapadnom Balkanu i Istočnoj Evropi.

Ljubljana/Washington/Bruxelles/Kijev, 7. mart 2022.