U Višegradu su prije 31. godinu zapalili šezdeset živih ljudi, žena, djece i starijih osoba

Na današnji dan, 14. juna 1992. godine u Višegradu su pripadnici specijalne vojne formacije kojom je direktno komandovaoratni zločinac Milan Lukić, zapalili šezdeset živih ljudi, žena, djece i starijih osoba.

Dan ranije, srpski vojnici iz okolnih sela došli su u selo Koritnik, obavijestili Bošnjake da moraju napustiti svoje domove i da će ih deportovati prema Kladnju. Zajedno sa određenim brojem Bošnjaka iz sela Sase, krenuli su prema Višegradu. Odvedeni su u Pionirsku ulicu u Višegradu, gdje su zlostavljani, opljačkani a određeni broj žena silovali su zločinac Milan Lukić i njegovi pomagači.

Zarobljene civile su potom sproveli u podrum kuće Adema Omeragića, u koji su ubacili eksplozivne naprave, i žive zapalili a u one koji su pokušavali pobjeći kroz neki od dva prozora, zločinci su pucali, te su svi, osim osam osoba, živi izgorjeli ili strijeljani prilikom pokušaja spašavanja iz žive lomače. Najmlađa žrtva žive lomače bila je beba od dva dana. U Pionirskoj ulici najviše je stradalo žrtava sa prezimenom Kurspahić, čak njih 39, svi iz sela Koritnik.

Za počinjenje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava na području Višegrada podignuto je niz optužnica. Do sada je pravosnažno presuđeno ukupno 18 zločinaca.

U “živim lomačama”, u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici na Bikavcu, 14. juna, a nešto kasnije, tačnije 27. juna 1992. godine i u kući Mehe Aljića živo je zapaljeno više od 140 žena, djece i staraca. Najmlađa žrtva, beba u majčinom zagrljaju u Pionirskoj ulici, imala je samo dva dana i u trenutku smrti nije imala ni ime, objavila je Anadolija.

Poznat kao “živa lomača” ovaj zločin predstavlja jedan od najstrašnjih ratnih zločina koji su se desili tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, ali i zločina koji su se dogodili na kraju dvadesetog stoljeća.

U kuću su ubacili bombu, te pucali na one koji su se pokušali spasiti bijegom kroz prozor. Većina žrtava je bila iz sela Koritnik gdje su po njih došli Lukić i Mitar Vasiljević i naredili im da uđu u autobuse, koji su navodno trebali ići na slobodnu teritoriju, u Kladanj. Najmlađa žrtva je imala svega dva dana.

Za zločin u Pionirskoj ulici pravosnažnom presudom u MKSJ osuđeni su Milan Lukić na doživotnu kaznu zatvora i Sredoje Lukić na 27 godina zatvora. U junu 2018. godine Bosni i Hercegovini je izručen Radomir Šušnjar, koji je 2021. godine pravosnažno osuđen na 20 godina zatvora.

–14. april 1992. – Okupacija Višegrada i pakleni Užički korpus

Užički korpus Jugoslovenske narodne armije (JNA) je 14. aprila 1992. okupirao Višegrad i sela oko njega. Nakon toga su druge paravojne formacije Srbije i Crne Gore, skupa sa srpskim formacijama iz Bosne i Hercegovine, izvršile masovne pokolje, ubijanja i spaljivanja bošnjačkih civila.

Višegrad je 1991. imao oko 25.000 stanovnika, od kojih su 63 % bili Bošnjaci a 33 % Srbi

Prema procjenama, protjerano je oko 14.000 Bošnjaka,a Istraživačko dokumentacijski centar (IDC) registrirao je 1.760 žrtava zločina u Višegradu,od čega 100-tinjak djece, čime je to jedan od deset najvećih pojedinačnih pokolja rata. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) navodi da je Višegrad bio podvrgnut “jednoj od najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja u Bosanskom sukobu”.

Užički korpus je vršio tihu okupaciju grada na Drini, tako što su svoju tešku artiljeriju postavili na sva strateška mjesta oko Višegrada, a istovremeno je započeto zatočeništvo muškaraca, žena pa i djece. Prvobitni cilj je bio zauzimanje hidrocentrale, te ostalih objekata od vitalnog značaja kao što su zgrade općine.

–Krvava Drina

Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu bio je mjesto odakle su srbijanski zločinci bacali tijela u Drinu, koja je tih dana bila crvena od krvi. Kuća Bakire Hasečić gledala je ka mostu.

“Do 29. maja 1992. godine sam svakodnevno, osim odvođenja i upadanja četnika u naše kuće, gledala na mostu klanja, ubijanja… Pet-šest metara od moje kuće plutala su tijela Bošnjaka po Drini. Drinom je tekla krva, a ne voda”, opisuje Hasečić.

Iz Višegrada su se užičke snage povukle 19. maja 1992. Nakon njih pokolje i ubistva nastavljaju Beli orlovi, Lukićevi Osvetnici, te paravojne formacije Vojislava Šešelja. Najveći strah među Bošnjacima sijali su Osvetnici koje je predvodio krvnik Milan Lukić. Trebalo im je samo nekoliko sedmica da opljačkaju kuće i počine desetine ubistava. Tako su 26. maja u Bosanskoj Jagodini zaustavili autobus i izveli 17 Bošnjaka iz Višegrada, te ih strijeljali.

Bakira Hasečić je jednoj od preživjelih žrtava iz Pionirske prva pružila pomoć.

“Njen identitet ne mogu otkriti jer je zaštićeni svjedok. Ona se nekim čudom spasila. Iskočila je kroz prozor iz kuće u Pionirskoj. Kada je došla do nas, ne znam kako, vidjela sam je i nisam mogla vjerovati da je živa. Na njenim rukama sam vadila crve. Moj suprug je napravio neke daskice pa smo joj njima vezali ruke. Rane smo joj isprali, imala sam malo nekog sredstva… ne mogu se sjetiti koje je bilo. Njeno je tijelo skoro u potpunosti bilo u plikovima – opisuje Hasečić, govoreći kako im je ona rekla da su u toj kući spaljeni živi ljudi.

-Bikavac

Spaljivanje živih ljudi nastavljeno je i u naselju Bikavac. U kući Mehe Alića zločinci su zapalili 72 civila koji su bili većinom iz naselja Župa. Najmlađa žrtva tog gnusnog zločina bila je beba, rođena dva dana ranije.

Zehra Turajčanin je jedina preživjela iz buktinjske vatre u Bikavcu. Bila je svjedok tužilaštva u haškom tribunalu protiv rođaka Lukića.

“Na vrata i prozore su stavili namještaj. Prvo su na kuću bacali kamenje, onda su ispucali rafale, pa bombe… Ubacili su neki prah, od kojeg se jedva moglo disati. Onda je buknuo požar. Vatra se brzo proširila. Ljudi su živi gorjeli. Čula se piska, jauci i cviljenje”, opisala je Turjačanin.

Zehri su tada stradali majka, dvije sestre, dvoje sestrine djece, te 27-godišnja snaha sa sedmogodišnjim sinom. Turajčanin se prisjetila i svog pohoda u spas.

“Izašla sam kroz neki otvor od 60 centimetara. Na travi su ležali Milan Lukić i njegovih šest “orlova“. Pretpostavljam da su bili drogirani, jer su se čudno ponašali… Vikali su da stanem. Počela sam bježati, bacajući odjeću koja je gorjela”, ispričala je Turjačanin, koja je po licu, vratu i rukama zadobila opekotine trećeg stepena.

Uprkos teškim opekotinama ona se nakon nekog vremena vratila na Bikavac, gdje je i živjela, išla je od kuće do kuće upozoravajući ljude na ono što im se može dogoditi, a u posljednjoj od njih je i ostala. Čekala je da svane kako bi otišla do srpske vojske, koje je očajna molila da je strijeljaju. Međutim, nisu joj nikakvu pomoć pružili, osim što joj je jedan vojnik rekao da bježi jer je Milan Lukić traži i želi da je dokrajči.

-Živa sam

Nakon toga uputila se sa preostalim Bošnjacima iz Višegrada prema Međeđi. Izdržala je uprkos dijagnozama ljekara da je na pragu smrti i da se na nju ne isplati trošiti lijekove. Kada je stigla u Međeđu nije je niko mogao prepoznati.

“Još uvijek sam živa. Život je lijep i ja još uvijek želim živjeti punim životom#, rekla je Zehra Turajčanin koja je svoj iskaz na suđenju Milanu i Sredoju Lukiću dala na francuskom jeziku. U Francuskoj, gdje se već godinama liječi, pronašla je svoj mir u kojoj nastoji da zaboravi sve što joj se dogodilo te 1992. godine.

Milan Lukić je prilikom izricanja presude čitao Bibliju i smijao se.

Izvor, AA, Faktor