Transkripti genocida: “Da prosijemo samo da ostanu Srbi”

U pitanju je online platforma koja ima za cilj da istraživačima, naučnicima, organizacijama civilnog društva u regiji, medijima i svima zainteresiranima za istraživanje genocida omogući jednostavan uvid u najvažnije odluke tadašnjeg rukovodstva Republike Srpske u Bosni i Hercegovini.

Ti dokumenti su i ranije bili javni, ali su bili nepristupačni i njihovi formati nisu učinili jednostavnim pretraživanje sadržaja, a Memorijalni centar ih je prepoznao važnim u procesu podizanja svijesti javnosti o postojanju šireg političkog konsenzusa o operaciji genocida nad bošnjačkim stanovništvom širom Bosne i Hercegovine.

Realizaciju tog istraživanja pokrenuo je i odobrio Upravni odbor Memorijalnog centra, a Projekat “Transkripti genocida” finansiran je direktno iz budžeta Memorijalnog centra Srebrenica, bez podrške vanjskih donatora, zbog čega su ponosni što je veći dio implementacije projekta oslonjen na interne kapacitete.

Projekat će dostaviti ovu aplikaciju univerzitetima i organizacijama civilnog društva u regiji, ali i medijima, najavljeno je.

Platforma će u narednom periodu biti plasirana i online putem, a cilj ju je dodatno proširiti u budućnosti, kroz uključivanje novih stenograma, odluka i dokumenata različitih institucija relevantnih i povezanih s planiranjem i organiziranjem genocidne operacije i drugih ratnih zločina u vremenu rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine.

Među tim dokumentima je i zapisniku Skupštine iz 21. novembra 1991. godine u kojem se navodi da “Skupština donosi Odluku o ostajanju srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u zajedničkoj državi Jugoslaviji potvrđena na održanom plebiscitu srpskog naroda i da je stupila na snagu te se usvaja Odluka prema kojoj područja općina, mjesnih zajednica kao i naseljenih mjesta u kojima je proveden plebiscit skupa s Republikom Srbijom, Republikom Crnom Gorom, SAO Krajinom, SAO Slavonijom i Baranjom i Zapadni Sremom, smatraju se teritorijem Savezne države Jugoslavije”.

“Polazeći od ustavne uloge JNA, Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini s pravom očekuje i poziva Jugoslovensku narodnu armiju da u slučaju ugroženosti srpskih teritorija u Bosni i Hercegovini i srpskog naroda, kao i drugih naroda koji žive na tim teritorijama u Bosni i Hercegovini, od bilo koga i sa bilo koje strane, pruži svu potrebnu zaštitu u odbrani ljudskih života i njihove imovine”, kazao je Momčilo Krajišnik 11. decembra 1991. godine.

“Ubijeđen sam da će 21. decembar 1991. godine biti početak bune protiv dahija”, rekao je Rajko Dukić.

U jednom od zapisnika iz 12. maja 1992. godine navedeno je da je usvojena Odluka o strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercegovini koja sadrži prioritete srpskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Među njima su državno razgraničenje s druge dvije nacionalne zajednice, koridor (povezanost teritorije) između Semberije i Krajine, uspostavlјanje koridora u dolini rijeke Drine, eliminiranje Drine kao granice između srpskih država, uspostavlјanje granica na rijekama Uni i Neretvi, podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio i uspostavlјanje u svakom od dijelova efektivne državne vlasti, izlaz Republike Srpske na more.

“Prema tome mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će Krajišnik i Karadžić objasniti svijetu. To je lјudi genocid”, rekao je Ratko Mladić u maju 1992. godine.

Među velikim brojem dokumenata u jednom od njih zabilježena je izjava Momčila Krajišnika 8. januara 1993. godine u kojoj traži izjašnjavanje o tome da su Muslimani kao narod komunistička tvorevina.

“Mi ne prihvatamo tu vještačku naciju. Smatramo da su Muslimani sekta, grupacija ili skupina, turske provenijencije. Ima li još neko šta da doda? Nema. Stavlјam na glasanje sve ove zaklјučke. Ko je za? Ima li neko protiv? Suzdržan? Gospodo, hvala vam usvojili smo zaklјučke jednoglasno”, kazao je.

“Oni su muhamedanci turske provenijencije i ništa drugo. Nisu čak ni pravi pripadnici islama, jer su eto više sekta nego pravi pripadnici islama. A Musliman mu dođe kao nekakav pripadnik islama. Oni su nekakva niža kategorija. Ipak je predsjednik Skupštine u pravu, oni su sekta. I nikako da ih posrblјavamo, molim vas”,  kazao je Savo Knežević.

Vojo Kuprešanin 8. septembra 1993. godine predložio je da se muslimanski narod izbaci kao narod.

“Ni jedna evropska država, ni jedan narod u svijetu ih ne bi priznao. A Bosnu trebamo ili maksimalistički. To nije maksimalistički, to je realno, to je historijski, to je srpska zemlja”, kazao je tada.

Radovan Karadžić 13. februara 1995. godine kazao je “jasno su nam na koktelima i ručcima rekli to je gospodo zato što mi nećemo da prihvatimo postojanje islamske države u Evropi, što će reći da smo mi žrtvovani da ne bi bilo te države nego da bi bila mješovita, što će reći da mi svoje živote i živote naših generacija potrošimo na neutralizaciju islama, a da Evropa bude zajednica sretnih hrišćanskih naroda dok joj mi čuvamo zidine”.

“I ono što ja zamjeram predsjedniku Republike, to je velika demokratičnost i humanost u ratu, humanizam jedan”, kaže Dragan Đurić, 23. maja 1995. godine, dok je Momčilo Krajišnik u junu 1995. godine da je Skupština promijenila osnovnu politiku i cilјeve te da želimo slobodu i državu za srpski narod i potpuno razdvajanje za sva vremena sa Muslimanima i Hrvatima.

General Zdravko Tolimir, 6. augusta 1995. godine govoreći o Srebrenici naveo je da su s “problemom Srebrenice također stvorili adekvatne rezerve i učinili to u periodu u kome smo procijenili da međunarodna zajednica neće reagirati neposredno poslije događaja koji su se desili u zapadnoj Slavoniji i išli smo isklјučivo zato i to je bila jedna od strategijskih odluka GŠ i realizirali smo je u skladu s najbolјim mogućnostima uz minimalne gubitke”.

“Ja sam kao vrhovni komandant stao iza plana za Žepu i Srebrenicu, za Srebrenicu uglavnom, Žepa se podrazumijevala. Gospodo, mi bismo izgubili rat da postoji Žepa s 90.000 naoružanih muslimana, izgubili bismo rat. Lično sam nadgledao plan bez znanja GŠ, ni ne krijući nego slučajno nailazeći generala Krstića i savjetovao mu da pravo ide u grad i da proglasi pad Srebrenice, a poslije ćemo se juriti s Turcima po šumama, odobrio sam i bliži zadatak i radikalni zadatak i ne kajem se za to”, kazao je Radovan Karadžić 15. oktobra 1995. godine.

Ovo su samo mali dijelovi sa sjednica Skupštine, a objava stenograma sjednica takozvane Srpske Republike Bosne i Hercegovine te Republike Srpske od njenog osnutka do okončanja agresije i rata u Bosni i Hercegovini predstavljaju svojevrsno svjedočanstvo genocida i dokaz planiranog udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem stvaranja etnički čistih srpskih prostora, bez obzira na masovnost i brutalnost zločina nad nesrpskim življem i neprocjenjivu štetu izazvanu razaranjem privrednih, kulturnih, vjerskih i drugih dobara.