Tito kao “Šumski Maršal”

Takav je slučaj i s ustaškom propagandom za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je Bosna i Hercegovina bila u sastavu tadašnje Nezavisne Države Hrvatske, koja je bila dijelom fašističke Evrope, saveznica Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije. Ustaška propaganda nije davala pretjerano veliku pažnju vođi partizanskog pokreta Josipu Brozu Titu. Stječe se dojam da su partizani posmatrani samo kao “usputni problem” koji će vrlo brzo biti riješen.

Ustaška propaganda manje se fokusirala na “lik i djelo” Tita, a više na boljševizam i Staljina, pokušavajući Tita predstaviti kao produženu Staljinovu ruku, nekoga ko u naše krajeve donosi kokunizam i boljševizam, što je u štampi NDH prezentirano kao najveće zlo tog doba. Za tadašnje ustaške vlasti Tito i partizani nisu bili glavna tema, oni su predstavljani kao “šumski razbojnici, banditi, pljačkaši…”, a glavna opasnost i glavni fokus propagande bili su Staljin i boljševizam. Očito je bila namjera kroz strah od boljševizma i Staljina izazvati i strah od Tita i komunizma koji je on propagirao.

Jedan od ne baš čestih tekstova o Titu u novinama koje su izlazile u NDH jeste i onaj koji je Novi list objavio 1943. godine pod naslovom Tko je Tito, vodja partizana, uz podnaslov: Razkrinkan je poglavica razbojničkih bandi u Bosni.

Na početku teksta autor navodi da je uobičajena praksa od davnina da “tajni savezi, nelegalne stranke i zločinci” skrivaju svoj pravi identitet, iskrivljuju imena i krivotvore lične dokumente. “Poznato je kako se kod mnogih komunista gusto prepliće politička borba s njihovom zločinačkom sklonošću”, navodi se u tekstu i iznosi primjer Staljina, koji je, kako navodi Novi list, u mladosti opljačkao banku.

“U skladu sa ovim ovijena je neprozirnim velom tajnosti i osoba vodje partizanskih banda u Hrvatskoj. Onih banda, u kojima su se našli ujedinjeni balkansko-nomadski elementi čitavog jugoiztočnog prostora sa stoljetnim razbojničkim tradicijama, a pod vodstvom nehrvatskih i ovome prostoru posvema stranih komunističkih vodja. To su one iste partizanske skupine, protiv kojih su u ovom času u toku borbe, koje će ih konačno likvidirati”, piše Novi list.

U nastavku se Tito povezuje s interesima velikih sila na Balkanu te se kaže: “Moskvi je ovaj Tito, a radi jugoiztočnog prostora, postao potrebnim poput kruha. S jedne je strane bio on jedan od onih riedkih Hrvata medju komunistima, pa ga je trebalo zato izticati radi zavodjenja javnosti u zabludu. S druge je strane on dobro došao kao konkurent eksponentu Londona, jednako tako legendama okruženom generalu Mihajloviću, vodji velikosrpskih četničkih skupina. Na ovaj je način postao Tito, ne znajući ni sam kako, važnom osobom u natezanju, koje se razvilo izmedju Londona i Moskve oko razbojničkih banda na Balkanu, kojima je sada, nakon što su se održale takvima kroz stotine godina, umjetno nametnuto i političko značenje.”

Nakon navođenja osnovnih biografskih podataka gdje je rođen, ko su mu roditelji i zanimanja – bravarski pomoćnik, Novi list ističe da je Tito od rane mladosti sklon zločinima. Pa je tako, kako piše, još u osnovnoj školi bio “silovit i nagao, nije znao mjere u tučnjavi. Dvojici je svojih drugova ostao u trajnoj uspomeni time što su njegovom krivnjom ostali kroz cieli život kljakavi. Kad je Josip imao 8 godina, razvijale su se u njemu i druge zanimljive sklonosti. Znao bi različite koristne predmete iz učiteljeve kuće ili župnoga dvora, ne samo sebi prisvojiti, nego s velikom spretnošću i unovčiti. Kasnije je pobjegao iz roditeljske kuće te se je godinama okolo potucao. (…) Prema navikama iz svojega djetinjstva i sada je najčešće kršio zakonske propise krijumčarenjem, kradjom i nasiljem”.

Novine iz tog vremena pišu i o Brozovim političkim aktivnostima u Komunističkoj stranci Jugoslavije, njegovom političkom “usavršavanju” u Beču, Moskvi, Španiji…

“Nije li sve ovo možda samo priča kao i tolike druge, koje su proširene o ovom razbojničkom poglavici? Gotovo bi se to moglo i vjerovati, kad ne bi iza svega ovoga stajali jasni i triezni dokumenti, koji su skupljani u jednom omašnom spisu, čiji djelomice već požutjeli zapisnici, uapšenice, izjave i prijave, uredno sakupljeni i spremljeni na redarstvu, svjedoče o dosadašnjem životu ovoga čovjeka”, navodi Novi list.

Novi list objavio je i zanimljiv tekst o Simi Erakoviću iz Tuzle, koji je bio partizan i član AVNOJ-a, ali se nakon predaje SS jedinicama vratio u Tuzlu, koja je u to vrijeme bila pod ustaškom vlašću. Eraković je za ove novine govorio o svom iskustvu u partizanima.

“Malo je teško partizanima, oni to vrlo dobro osjećaju. Sav sviet zna, da su oni komunisti, da su im vođe poslani iz Moskve i da otuda primaju novac za svoje djelovanje, a ipak treba svietu – ne samo našem ovdje jer na koga se oni obraćaju kod nas, taj i onako nema pojma o tome, što je boljševizam i misli, da je crvena Moskva još uviek ono, što je nakada bila sveta pravoslavna Moskva – nego i ostalom, dokazati. Da se tu zapravo radi o ‘čisto demokratskom pokretu’, nekoj limunadi po primjeru Athlantic charte. A to nikako ne ide ako nema živih svjedoka koji će to u svako doba potvrditi pred ‘častnicima za vezu’ i ‘promatračima’, koje vlada njegovog britanskog veličanstva šalje u naše krajeve. Njima treba dokazati, da je zaista ‘narod’ za ove boljševike pod demokratskom krinkom. A kako će to bez ljudi?”, navodi Novi list.

U ovom tekstu Tito je dobio i novi nadimak “Šumski Maršal”, te se iznosi svjedočenje Erakovića o tome kako kritika i drugačije mišljenje u partizanskom pokretu nije dozvoljena. Tvrdi kako se njegovo ime nalazi na brojnim rezolucijama i proglasima iako on te rezolucije i proglase nikada nije vidio.

O tome kako narod dočekuje partizane, Eraković je kazao: “Ne može seljak voljeti bezposličara, koji mu se navali na kosti i jede njegovu krvavu muku, koji mu oduzima ušteđevinu, određenu za crne dane, koji mu skida obuču s nogu, a košulju s tiela, koji mu po noći upada u kuću, iztjeruje čeljad i sam zauzima toplo mjesto. Ali što ćete? Narod se pokorava onome, koji je tu, pa i njima, jer bi protivljenje značilo još goru nesreću, a možda i smrt. (…) Treba znati da se među partizanima nalaze većinom ljudi, koji nemaju ni pojma, da se bore za Moskvu i za to, da dovedu u ovu zemlju krvnike, koji bi poklali i njih, isto kao što su i u Rusiji poklali najbolje ljude, koji bi i njih opljačkali i učinili prosjacima, kao što su to učinili i s ruskim seljacima…”