Pamtimo zločin u Šahovićima: Prije 99 godina pobijeno više od hiljadu Bošnjaka, do danas niko nije odgovrao niti uputio izvinjenje

Prije 99 godina u mjestu Šahovići (danas Tomaševo kod Bijelog Polja u Crnoj Gori) počinjen je stravičan zločin u kojem su Crnogorci i Srbi iz plemena Vasojevići, ne štedeći djecu i žene, na najmonstruozniji način pobili više od hiljadu Bošnjaka. U napadu 9. i 10. novembra 1924. godine učestvovalo je približno dvije hiljade “osvetnika” koji su bošnjačka naselja prethodno opkolili u prstenu prečnika od oko dvadeset kilometara.

– Neki su u džepovima mrtvaca našli komade šećera natopljene krvlju, kojeg su kasnije jeli. Đeca su bila trgana iz naručja majki i sestara i pred njihovim očima zaklata. Muslimanskim sveštenicima čupali su brade i urezivali krstove na čelo. U jednom selu zavezali su jednu grupu ljudi za plast sijena i zapalili. Neki su kasnije tvrdili da je plamen iz zapaljenih tjelasa bio purpurno crven.

Taj zločin genocidnih razmjera u nekim se segmentima, zbog brutalnosti, okolnosti i općih društvenih odnosa, razlikuje od onih ranijih i kasnijih masovnih ubistava Bošnjaka jer je počinjen u mirnodopskim uvjetima.

Prema crnogorskoj historiografiji, Crnogorci su tada vršili silovanja žena i morbidna ubijanja djece, slabih i nenaoružanih ljudi, što je do tada bilo nezamislivo. Svi raniji zabilježeni zločini bili su spram ovog “dječija igra”.

Ovaj genocid posljedično je prouzrokovao etničko čišćenje i egzodus Bošnjaka iz bjelopoljskog kraja, ali i šireg područja Sandžaka, uglavnom u Tursku. Ni danas se ne zna tačan broj žrtava niti je za ovaj zločin bilo ko odgovarao jer nikada nije provedena istraga.

Prije samog napada i prije nego što će biti ubijen Boško Bošković, vlasti Beograda i Cetinja proveli su akciju prikupljanja oružja od Bošnjaka. Pretresene su sve bošnjačke kuće i oduzeto je oružje. Nakon dva dana, u montiranom procesu ubijen je Boško Bošković, tadašnji načelnik Kolašinskog okruga. Njega su po tajnom planu i nalogu vlasti ubili Vasojevići, komite Todor Dulović i Dimitrije Bulatović. Na sahrani Boškoviću u Kolašinu za ubistvo je optužen odmetnik, a za Bošnjake prvak i junak Jusuf Mehonjić. Poslije se ustanovilo da je Mehonjić u to vrijeme bio u Albaniji. Prvo su bošnjački prvaci uzeti za taoce pa zatim pobijeni. Oduzeto oružje od Bošnjaka “u pohodu na Turke” predato je Crnogorcima i Vasojevićima.

– Spasili su se samo oni koji nisu predali oružje, iz sela Graba. U općem napadu razularene rulje spasili su se samo oni koji nisu predali oružje, iz sela Graba. Oni se nisu odazivali pozivima žandara, a ostrašćena masa, čak ni u općem napadu, nije ih smjela napasti.

Niko se od Bošnjaka nikad više nije vratio u Šahoviće. Zemlja im je rasprodata ili oduzeta. Raselila su se brojna plemena Kolašinaca, Mekića, Drpljana, Hadžibulića, Kolića, Kalića, Hota, Hasića, Alomerovića, Mušovića, Kovačevića, Hamzića…

U općem napadu razularene rulje spasili su se samo oni koji nisu predali oružje, iz sela Graba. Oni se nisu odazivali pozivima žandara, a ostrašćena masa, čak ni u općem napadu, nije ih smjela napasti.

Prostor Šahovića danas se naziva Tomaševo.

Svjetlo na ovaj događaj dao je Milovan Đilas u djelu Besuda zemlja još 1957. godine. O ovom događaju pisali su još neki crnogorski intelektualci, ali su posebna saznanja dali bošnjački pisci i historičari: Mehmedalija Bojić, Hakija Avdić i Smail Čekić.

Jedan od prvih koji je pisao o genocidu u Šahovićima bio je akademik, književnik i publicista iz Plava prof. dr. Šefket Krcić. U poemi Šahovića zemlja, objavljenoj 1992. godine, a mnogo ranije predstavljenoj užoj čitalačkoj publici, Krcić je pjesničkom slikom prikazao sve ono što se desilo u Šahovićima. Kako ističe, “genocid u Šahovićima je bolno pitanje bošnjačke povijesti”.

Krcić je pjesničke konstrukcije pravio na osnovu priče potomaka porodice Šahinović, preživjelih iz Šahovića. Prema njegovom mišljenju, uzroci pokolja u Šahovićima potječu još od neuspjelog genocida u Plavu, ubistva 12 bošnjačkih prvaka i pokušaja pokrštavanja od strane brigadira crnogorske vojske Avra Cemovića, inače pripadnika srpskog plemena Vasojevići, 1. marta 1913. godine. Taj zločin trebao se proširiti na rožajski kraj, ali je mudrim potezom osujećen od bošnjačkih prvaka iz Rožaja i Berana i preko tadašnje Lige naroda. Telefonski poziv iz Pariza crnogorskog kralja Nikolu “primorao” je da Cemovića natjera na samoubistvo ispijanjem otrova. Iz osvete, njegov sin Niko(dim), uz obećanje da imaju “slobodna 24 sata da sijeku Turke”, bio je najveći huškač na Bošnjake Šahovića.

“Niko(dim) Cemović bio je najglasniji podstrekivač zločina, na sahrani Bošku Boškoviću držao je zapaljiv govor i direktno optužio Bošnjake i Jusufa Mehonjića, koji je tada bio u Albaniji, pozivajući na groblju u Kolašinu pravoslavlje na osvetu. Skupili su i naoružali više od dvije hiljade učesnika, zaokružili Šahoviće i za nekoliko sati poklali više od hiljadu ljudi. On je davao garancije da niko u naredna 24 sata neće odgovarati. Član porodice Mekića drao je janje. Jedna grupa sačekala je da završi, pa su mu prišli sleđa, odrali ga takvom preciznošću, rasjekli ga i izvadili mu srce i dali ga psu. Pas nije htio ni da priđe, a jedan od bojovnika pucao je u psa i rekao da ni on neće tursko srce”, priča akademik Krcić, pozivajući se na autentične izjave potomaka iz Šahovića.

Šahovići su u to vrijeme bili elitno mjesto, s plemenitim ljudima i zemljom. Ostalo je pusto, a poslije Drugog svjetskog rata, pravoslavci su mu ime zamijenili u Tomaševo, po Tomašu Žižiću, koji je kao partizan poginuo s Rifatom Burdževićem.

Nikada Srbija i Crna Gora nisu uputile zvanično izvinjenje Bošnjacima za Šahoviće, podsjeća profesor Krcić i ukazuje da to mjesto zaslužuje da bude redovito posjećivano.

Nakon pokolja, za one koji su naselili Šahoviće ono nikad nije bilo sretno mjesto življenja.

“Taj zločin uvijek živi među ljudima koji nastanjuju Šahoviće. Ondje je, tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, došao jedan vojnik s ratišta i u rastrojstvu pobio svoje rođake, i to su zataškali. Jednom pripadniku porodice koja je učestvovala u pokolju desilo se da ga je vo rogom zakucao baš u drvo na kojem su dugim ekserima zakucali jednog Bošnjaka”, priča Krcić i navodi da je tokom susreta s Đilasom, koji je svog oca prokazao kao zločinca, saznao detalje o stravičnim načinima ubijanja i mučenja Bošnjaka Šahovića.

“Šahovići obavezuju jer su tu živjeli plemeniti ljudi. Šahovići su bili Srebrenica prije Srebrenice, a prije Srebrenice su bili još i Sjenica, Plav, Novi Pazar…”, zaključuje Krcić.

Da će se taj stravični zločin desiti, znale su novine Politika i Samouprava. Ova su glasila prije krvave “svadbe” na mjesto zločina uputila svoje izvještače. Odmazda protiv Bošnjaka očigledno je bila režirana. Izvještači i harambaše pozvali su rulju na ustanak protiv “zločinačke turske ruke”.

Đilas piše da je kao glavni uzrok za ovako svirep i nečovječanski odnos prema Bošnjacima, svakako, ležao u mentalitetu stanovništva: urođena vjekovna mržnja prema Turcima, želja za osvetom svega što su navodno muslimani u prošlosti učinili Crnogorcima, kao i pohlepa za zemljom koju su porobili Turci poslije bitke na Kosovu u 14. stoljeću. Crnogorci se za ovo nisu naročito organizirali, oni su se spontano stavili pod komandu penzioniranih oficira koje su putem pronašli.

Đilasov otac Nikola, žandarmerijski oficir, i niz njegovih rođaka učestvovali su u genocidu.

U djelu Land Without Justice (London, 1958) Đilas je, između ostalog, napisao:

“Takvog osvetničkog pohoda nije nikada bilo. Čovjek nije mogao ni slutiti da je tako nešto moglo biti sakriveno u takozvanoj narodnoj duši. Pljačka iz 1918. godine bila je prema ovome nevina dječija igra. Većina ovih krstaša stidjela se kasnije svojih djela. Ali ona ih učinila. Takođe i moj otac, koji nije imao osobitih svirepih naklonosti, u najmanju ruku ne više od svih drugih Crnogoraca. Nikada poslije nije htio o ovome da razgovara. Žalio je svoje učestvovanje u ovoj akciji, kao jedan pijanac koji počini zločin i kasnije se otrijezni.

Žandari malog grada preko Tare, kao i većina činovnika opštine bili su uglavnom Crnogorci i činili su ono što je rulja od njih tražila. U Šahovićima su te vlasti dale obavještenja da će jedna grupa muslimana, koji su kao taoci pritvoreni, biti sprovedena u Bijelo Polje. Crnogorci su ovu kolonu taoca sačekali kraj groblja i masakrirali ih, kojom prilikom je poubijano preko pedeset istaknutih muslimana. Sličan prepad trebao je biti izvršen i prema muslimanima Bijelog Polja, inače miroljubivim i marljivim ljudima. Njih su takođe, kao taoci, pod stražom, trebali transportovati preko Šahovića. U zadnji momenat ovo je spriječio jedan srpski oficir jugoslovenske vojske.

Uništenje muslimanskih naselja i življa uzelo je takve mjere da je morala interevenisati vojska, jer je žandarmerija bila pasivna i nepouzdana. Ovi događaji su se pretvorili u malom u pravi vjerski rat, pri čemu je stvorena samo jedna strana bila ubijena… Oko trista pedeset osoba bilo je na bestijalni način ubijeno. Kod ove trke za ubistvom došlo je do silovanja žena, jednog zločina koji je do tada kod Crnogoraca važio kao nedopustiva sramota…

Čim je došlo do intervencije vojske uviđala je i rulja ozbiljnost situacije i povukla se. Ali potom opustiše muslimanska naselja. Muslimani prodadoše svoje posjede za bagatelu i odseliše u Tursku. Tako predio Bijelog Polja i Šahovića, što kroz masakr, što kroz strah opisuje i mjesto muslimana, doseliše Crnogorci.

Ova djela izazvaše opštu odvratnost, čak i kod učesnika. Iako je Jugoslavija imala tada parlamentarnu ustanovu, bila je čitava afera zabašurena. Da je provedena savjesna istraga, moglo se krivce i vođe ustanoviti. Ali uopšte nije bilo nikakve istrage. Dva ili tri žandara iz Šahovića kažnjeni su manjima kaznama, jer su taoci predali svjetini. Bila je najavljena jedna opšta istraga, koja se pokazala kao obična komedija.

Ono što je svaki moral i red poništilo nisu bila toliko samo ubistva, koliko način na koji su izvedena.

Nakon što su taoci u Šahovićima bili poklani, išao je jedan seljak iz našeg sela Sekula od jednog mrtvaca do drugog i prerezao im žile na nogama. Tako se radi na selu sa volovima nakon što ih se sjekirom oborilo, da se ne bi mogli ponovo dići, ukoliko su još živi. Neki su u džepovima mrtvaca našli komade šećera natopljene krvlju, kojeg su kasnije jeli. Đeca su bila trgana iz naručja majki i sestara i pred njihovim očima zaklata… Muslimanskim sveštenicima čupali su brade i urezivali krstove na čelo. U jednom selu zavezali su jednu grupu ljudi za plast sijena i zapalili. Neki su kasnije tvrdili da je plamen iz zapaljenih tjelasa bio purpurno crven.

Ako čovjek hladno promisli, može da izgleda da nije bitno na koji način budu ljudi ubijeni i šta se poslije toga događa sa njihovim tjelesima. Ali nije tako. Upravo ta činjenica da su oni pronalazili tako zaprepašćujuće načine ubistva, da su ljude klali kao životinje, djeluje najužasnije i otkriva cijelu mračnu prošlost njihove duše ubica.

U ovoj zemlji ubistvo nije nešto zastrašavajuće. Na to se naučilo. Ali nečovječni način ovih ubistava i sadistički užitak u tome pobudili su otpor i jednodušnu osudu i ako se kod žrtava radilo o muslimanima…

Da nepravda bude potpuna, nisu muslimani oni koji su ubili Boška, nego crnogorski prvaci iz Kolašina. Moj otac je to kasnije saznao od jednog povjerljivog čovjeka.”

Prema riječima historičara i profesora na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru Redžepa Škrijelja, pokolj i strahovita nesreća koja je zadesila Bošnjake 1924. godine ni po čemu nije različita od nesreća koje su se Bošnjacima dešavale i ranije, posebno onih godina nakon stvaranja Kraljevine SHS, na Pešteri i ostalim dijelovima Sandžaka, uz poznatu Njegoševu poruku “trijebljenje gube i storine”.

Vasojevići su nameračili lijepu zemlju u Šahovićima i tražili način da do nje dođu zastrašivanjem i ubijanjem svojih susjeda.

Strahovito je bilo i raseljavanje koje je uslijedilo. Jedan dio stanovnika prešao je u druge dijelova Sandžaka, a većina je odselila za Brčko, u sela Gornji Islamovac i Rahići, a ima ih i u drugim dijelovima Bosne. Nakon zločina u Šahovićima, više od dvije hiljade ljudi iselilo se za Tursku u oblasti Sivas, Samsun.

“Sva dokumenta o ovom događaju ili su sakrivena ili su kao plod cenzure povučena zbog namjere da se ovaj zločin genocidnih razmjera prikrije. Osim tekstova režimskih listova Politike, donekle Vremena, najpouzdanije pisanje o ovim događajima imamo u listu Hak, kojeg je izdavala stranka Džemijet, koji pod naslovom Crni dani za Sandžak od 6. decembra 1924. govori o bilansu i tragičnim posljedicama ovog krvavog masakra čiji je cilj bilo etničko čišćenje.

Zbog pisanja o Šahovićima, u novembru 1924. godine čitava dva broja su zaplijenjena. Umjesto da se kazne počinioci, ukida se list Hak i otežava njegov rad, a kasnije i zabranjuje stranka Džemijet, koja se tada proklamirala kao organizacija za zaštitu muslimana južne Srbije.

“Zločin genocidnih razmjera u Šahovićima jedan je od najtežih kada je u pitanju zloglasna Kraljevina SHS, ona je krvavija tim više zbog toga što će se, dolaskom solunskih boraca, pokrenuti iseljavanje iz Brnjice (Pešter), odakle se najmanje sedamdeset porodica iselilo u različita mjesta, od Sandžaka do Anadolije. To se ništa ne razlikuje od onoga što su spjevovima pripremili neki ideolozi”, konstatira Škrijelj.

Kada se pogledaju i analiziraju učesnici zločina, postaje sasvim jasno da su oni nakon počinjenog nagrađivani. Umjesto da ih čeka zaslužena kazna, jasno se vidi namjera države da taj prostor, koji je nekada pripadao Bošnjacima, etničkim čišćenjem ustupi egzekutorima i na taj način pokaže da će još gore proći svako onaj ko se bude osilio. To je poruka kako se najefikasnije može očistiti jedan prostor i steći benefit u vidu plodnih oranica, livada i šuma.

Škrijelj ocjenjuje da je po intenzitetu zločina to jedan od najkrvavijih, nalik na zločine “kerova rata”, jer ima slučajeva da je jedan od zločinaca oteo ženi bebu iz naručja i zaklao je. To govori o metodama pritiska nad nezaštićenim stanovništvom.

Na ovakve krvave događaje, poručuje Škrijelj, važno je gledati objektivno i na njih podsjećati javnost.

“Učimo historiju da nam se ne bi ponavljala, a ne gledamo na nju s razine osvetoljubivosti. S ove strane Sandžaka svom narodu dugujemo knjigu koja razobličava te zloglasne planove koji su po intenzitetu i načinu izvršenja slični onima koji su u Bosni i Sandžaku rađeni devedesetih godina i zbog kojih i dan danas strahujemo. Kroz ovu priču eliminirat ćemo uvjerenost većinskog naroda da je ratovanje i ubijanje tradicija ovih krajeva i naroda. Pišući o jednom ovakvom strašnom zločinu, nastojimo stvoriti predstave za potrebom da se živi mirno i bez ugrožavanja nezaštićenih, da se tako može živjeti i stvarati”, zaključio je profesor Škrijelj.

Medin Halilović

Tekst objavljen u Stavu 2017. godine