Godišnjica “Žive lomače” u Višegradu: Primjer najgorih postupaka nečovječnosti

Na današnji dan 1992. godine u kući u Pionirskoj ulici u Višegradu četnici su počinili stravičan zločin. Oni su više od 70 bošnjačkih civila, među kojima je bilo žena, djece i staraca, žive zapalili.

Najmlađa žrtva bila je beba od samo dva dana koja je umrla u majčinom zagrljaju, a najstarija žrtva je imala 79 godina. Do danas im se ne zna za kosti.

“Imajući u vidu situaciju u kojoj se Bosna i Hercegovina i cijeli svjet nalazi zbog pandemije, Medžlis Islamske zajednice Višegrad zajedno sa udruženjima “Višegrad 92′” i “Žena žrtva rata” je napravio plan da ove godine obilježavanje stradanja nevinih ljudi u Višegradu bude 27. juna. Sve ćemo objediniti, most Mehmed paše Sokolovića, živu lomaču Pionirska i živu lomaču Bikavac. Poslat ćemo poruku živima da se na najdostojanstveniji način moramo sjetiti nevino ubijenih”, rekao je za Faktor Bilal Memišević, predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Višegrad.

-Regulisan status kuće u Pionirskoj ulici

Podsjeća na specifičnost zločina koji su se događali u Višegradu u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu

“Na malom prostoru, u relativno malom gradu kao što je Višegrad, imamo dvije velike žive lomače i desetak malih lokacija na kojima je spaljeno po jedno, dvoje, troje i četvero ljudi. Nažalost, o tome se ne govori. Spominjemo velike žive lomače, ostale ne obilježavamo iz opravdanih ili neopravdanih razloga”, govori Memišević predočivši informaciju da su u ovoj godini uspjeli regulisati status kuće u Pionirskoj ulici.

“Ono što je pozitivno u ovoj godini jeste da smo nakon 20 godina uspjeli regulisati i riješiti status kuće u Pionirskoj ulici koja je bila predviđena eksproprijacijom da se ukloni. Uspjeli smo u tome da je kuća dobila svoj status, ona ostaje regulacionim planom naselja u kojem se nalazi i ovih dana se intenzivno radi na priključku vode, a potom i struje. Ono što je još uvijek bolno i na čemu nećemo prestati raditi jeste da još ni iz jedne žive lomače, niti Pionirske, Bikavca, nismo našli nijedan posmrtni ostatak. Vjerujem da mnogo ljudi u Višegradu ima koji znaju gdje su njihovi posmrtni ostaci. Sve ih pozivam da konačno za ovih 150-ak ljudi iz jedne i druge žive lomače, kažu gdje su njihovi posmrtni ostaci, da za ove ljude upriličimo konačan smiraj”, pozvao je Memišević.

Podsjeća da u kućama u kojima su živi spaljeni ljudi nije bilo vojnika, vojno sposobnih.

“U ovim kućama su stradali civili, žene, starci, djeca. To su činjenice zbog kojih su zločinci osuđeni pred Haškim tribunalom. To je istina koju Višegrađani ne smiju zaboraviti i na koju trebaju upućivati. Spalili su novorođenče staro dva dana koje nije imalo ni ime. Kao i sve drugo, dragi Bog ne dopušta da nešto ostane neispričano, nezabilježeno. On je dao da troje-četvero ljudi iz jedne i druge žive lomače preživi i mi danas o toj istini govorimo zahvaljujući njihovim svjedočenjima, kazivanjima”,rekao je Memišević.

– Najokrutniji zločinci Lukići

U “živim lomačama”, u kućama Adema Omeragića u Pionirskoj i Mehe Aljića na Bikavcu, 14., odnosno 27. juna 1992. godine živo je zapaljeno više od 140 žena, djece i staraca. Ovaj zločin predstavlja jedan od najstrašnijih ratnih zločina koji su se desili tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, ali i zločina koji su se dogodili na kraju dvadesetog stoljeća.

Naime, 14. juna 1992. godine pripadnic paravojne formacije Osvetnici koja je djelovala u okviru VRS-a, na čelu sa najokrutnijim zločincima iz Višegrada Milanom i Sredojem Lukićem, natjerali su oko 70 bošnjačkih civila u kuću Adema Omeragića, u Pionirskoj ulici u Višegradu, većinom žene i djecu, gdje su ih zaključali, a nakon toga zapalili kuću.

U kuću su ubacili granatu, te pucali na one koji su se pokušali spasiti bijegom kroz prozor. Većina žrtava je bila iz sela Koritnik gdje su po njih došli Lukić i Mitar Vasiljević i naredili im da uđu u autobuse, koji su navodno trebali ići za slobodnu teritoriju – Kladanj.

Za zločin u Pionirskoj ulici pravosnažnom presudom u MKSJ osuđeni su Milan Lukić na doživotnu kaznu zatvora i Sredoje Lukić na 27 godina zatvora. U junu 2018. godine Bosni i Hercegovini je izručen Radomir Šušnjar, koji je zbog spaljivanja civila u Višegradu osuđen na 20 godina zatvora.

Po mišljenu Pretresnog vijeća Haškog suda, prilikom izricanja presude Milanu Sredoju Lukiću, požar u Pionirskoj ulici i na Bikavcu primjer su najgorih postupaka nečovjelnosti koje čovjek može nanijeti drugima, u previše dugoj, tužnj i mizernoj ljudskoj povijesti nečovječnosti prema drugom čovjeku.

Zehra Turjačanin, jedina preživjela lomaču u Višegradu i svjedočila je o tom zločinu.

– Huso spasio Sredoja iz zatvora on mu zapalio devet članova najuže porodice

Huso Kurspahić je bivši višegradski policajac kome je spaljeno u Pionirskoj ulici devet članova najuže porodice. Huso, kao i ostala rodbina žrtava bezuspješno traži kosti namilijih evo ima četvrt vijeka i godina pride.

“Ako ne budem postigao cilj barem da pronađem kosti, da mogu doći svake godine i proučiti Fatihu, naći dio smiraja. To ostaje trajno, dok čovjek živi”, kaže za N1 Huso.

Ali ima nešto drugo. Nešto mračno, nešto tajno. Ima jedna stvar, jedna situacija kada je ogromna snaga ljudskosti, zarad ljudskosti bila zloupotrijebljena do nevjerovatnog zla. Sjećate se onog dana sa početka priče? Onog dana kada je monstrum Sredoje Lukić sjedio u višegradskom zatvoru. E pa tada još nije bio manifestan monstrum, nije počinio zlodjelo. Sjećate li se zvuka brave i otključanih vrata u ćeliji?

Huso Kurspahić je bio taj koji je pustio Sredoja Lukića i još 12 ljudi iz zatvora: “Sredoje Lukić je osuđen na 27 godina, bio je moj kolega. Bili su zarobljeni, ja sam ih pustio svih 12 iz pritvora i onda se to desi nakon što su pušteni”, ističe za Huso i dodaje:

“Čovjek kojem vi poklonite život, pustite ga na slobodu, to se desi nakon toga i ja nemam riječi. Ostanem bez teksta.”

Da je Huso mogao znati… Da je bilo ko mogao znati… Ali Huso je pustupio kao čovjek, kao ponajbolji policajac koji pušta na slobodu (tada) nevine ljude. Huso bi i dan danas postupio u skladu sa zakonom, moralnim, ljudskim i Božijim naredbama. Zato je Huso čovjek.

I zato su zvijeri u ljuskom obliku obezdušena bića. Bez trunke samilosti, bez humanosti, sa đavoljom željom za ništenjem. Zato je Sredoje Lukić zvijer. Jer još od momenta pradrevene nevinosti, kad puši onu svoju cigaretu zatvorsku on u sebi nosi sjeme zla. Pazite, zlo nije odsustvo inteligencije, prenosi na 26. godišnjuci žive lomače Al-Jazera Balkans u tekstu Dragana Bursaća.

Naprotiv. “Žive lomače” je trebalo isplanirati, naći logistiku naći jatake-neljude, odrediti žrtve i realizovati šejtanski pir. To je sa one strane pameti, ali nikako nije odsustvo inteligencije.

Sav “problem” u Husi je prisustvo čovjeka i Boga u njemu. Pa Huso zarad moralnih zakona traži kosti u pepelu svoji devet članova porodice. A sav problem zvijeri koje su, neke kažnjeno, a neke nekažnjeno orgijale po Višegradu devedesetih je odsustvo svijesti o nekakvom problemu.

Spaliti žive ljude? Nema problema! Ćutati četvrt vijeka o njihovim kostima? Nema problema! Praviti nekakve krstine iznad grada? Nema problema! Organizovati četnička zborovanja? Nema problema! Okretati glavu, kao da se ništa nije desilo i ignorisati ono malo preživjelih Bošnjaka? Nema problema!

Pa je onda najveći ljudski problem nemanje problema-bolesni nedostatak empatije i tinjajuća mržnja koja kao onaj žar cigarete sa početka priče samo čeka da bude oslobođena i da kao duh iz boce počne pirovati.

Spaljivanje civila, po okrutnosti i broju žrtava, najmasovniji je i najmonstruozniji zločin koji je poznat kao Živa lomača.

Izvor. faktor.ba, Al-Jazera Balkans, SNews