“Fetva” Murata Baltića – tri decenije borbe između zabrane i priznanja

Foto: ilustracija “Dereta”

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Murat Baltić, Sjeničanin, nije ni slutio da će njegov roman “Fetva” izazvati toliku buru javnosti kada je objavljen 1994. godine, niti da će biti zabranjen u tadašnjim jugoslovenskim političko-kulturnim krugovima kada se ondašnji sistem vrijednosti rasipao pred “divljim hordama” i ratnim pokličima. Roman, koji je razotkrivao suštinsku nepravdu i represivnost sistema, izazvao je kontroverze ne samo zbog svoje literarne snage, već i zbog suštinske kritike društvenih i pravnih normi. Baltićev život postao je metafora za sudbinu njegovog djela – i on sam je, nakon 21 godine sudijskog staža, doživio progon, stigmatizaciju i svoje lično stradanje, prolazeći kroz sosptvenu “Fetvu”. Njegova borba za pravo i pravdu nije bila samo profesionalna, već i lična. Kao sudija i pisac, Baltić je bio oličenje hrabrosti i intelektualnog otpora represivnim sistemima. Njegovo djelo i život svjedoče o čovjeku koji nije podlegao političkim pritiscima i koji je ostao vjeran principima prava i jednakosti za sve. Zato i danas, nakon tri decenije od izlaska romana “Fetva”, ovo djelo zadržava svoju jedinstvenu snagu i značaj, uprkos tome što se rijetko može pronaći u prodaji. Više nego ikada, “Fetva” dopire do čitalaca „ispod ruke“, kroz lične preporuke i razmjenu, čime postaje dio intimnog kruga književnih vrijednosti koje opstaju izvan formalnih tokova distribucije. Ova sudbina romana simbolizuje njegovu subverzivnu moć – Baltićeva priča nastavlja da živi uprkos pokušajima da bude marginalizovana.

U svom literarnom izrazu, Murat Baltić je majstorski spojio istorijski kontekst, duboku simboliku i univerzalne vreijdnosti pravde i humanosti. Njegov stil pisanja odlikuje se preciznošću, emotivnom snagom i poetskom ljepotom, koja čini da se čak i najmračniji aspekti priče prožimaju osjećajem dostojanstva i ljudskosti. Baltić je uspio da kroz detaljno oslikavanje likova i ambijenta stvori djelo koje nije samo odraz prošlosti, već i ogledalo savremenog društva. Murat Baltić, kao istaknuti bošnjački pisac i pravnik, koristi istorijski okvir kao temelj za građenje svog romana. “Fetva” se bavi motivima pravde, moralnih dilema i rigidnosti sistema osmanskog prava. Priča počinje dramatičnim trenutkom sazivanja naroda putem dobošara, što simbolizuje autoritet i neupitnu moć vlasti u datom vremenu.

Roman “Fetva” Murata Baltića ostaje kao jedno od najznačajnijih djela savremene književnosti, koje se bavi univerzalnim pitanjima pravde, morala i ljudske patnje. Smješten u Sjenicu, prostor istorijskih preklapanja i konflikata, roman oslikava ne samo sudbinu pojedinca, već i sudbine čitavih zajednica uhvaćenih u mrežu rigidnih normi i pravnih sistema.

Zineta, osuđena žena čija kazna postaje centralni događaj romana, simbol je borbe za ljudsko dostojanstvo u sistemu koji guši individualnost. Njena snaga i ponos, čak i pred smrću, postaju podsjetnik na ljudsku hrabrost i otpor. Kroz likove poput kajmakama i kadije, Baltić razotkriva surovost vlasti koja često zaboravlja na ljudskost. Istovremeno, Sjenica, kao mesto radnje, metafora je za Balkan – prostor gdje su različiti narodi vjekovima živjeli u suživotu, ali i đe su tenzije često uzimale maha pod pritiskom spoljnih sila i unutrašnjih sukoba. Baltić ovđe ne zauzima jednostranu poziciju, već istražuje složenost odnosa između Srba, Bošnjaka i Turaka, naglašavajući kako su kolektivne norme često stavljale pojedinca u nemoguće situacije. Osim što je roman duboko humanistički, “Fetva” je i politički angažovano djelo koje hrabro preispituje društvo, zakon i moral. Baltić je kroz sudbinu Zinete, ali i kroz sopstveno stradanje nakon objavljivanja romana, pokazao da pravda nije samo pravni pojam već duboko etičko pitanje koje zahtijeva ljudsku empatiju i hrabrost.

Roman postavlja čitaocu pitanja: Ko odlučuje o pravdi? Može li zakon biti pravedan ako ne prepoznaje ljudskost? Da li je kolektivna osuda uvijek opravdana? Ova pitanja, koja su jednako aktuelna danas kao i 1994. godine, čine “Fetvu” djelom koje nadilazi vremenske i prostorne okvire, ostajući trajno relevantno. Međutim, “Fetva” je djelo koje nas uči važnosti borbe za pravdu, jednakost i dostojanstvo svakog pojedinca. Njegova literarna snaga i moralna poruka postavljaju ga među najvažnija djela bošnjačke književnosti, ali i kao univerzalni podsjetnik na ljudsku hrabrost i potrebu za otporom prema nepravdi. Baltićev roman, kao i njegov život, ostaju simbol intelektualnog i etičkog otpora u vremenu represije i nepravde. Roman “Fetva” Murata Baltića donosi slojevitu priču smještenu u Sandžak tokom osmanskog perioda, oslanjajući se na historijski i društveni kontekst tog vremena. Glavni motivi su pravda, moral, represija i tradicionalne norme koje oblikuju živote pojedinaca i zajednice.

Pored toga, roman “Fetva” krase lijepi i počesto zaboravljeni izrazi bosanskog jezika, čineći ga pravom riznicom kulturnog i jezičkog naslijeđa. Autor vješto koristi arhaične izraze, idiome i lokalizme, što ne samo da obogaćuje stil već i autentično dočarava duh vremena i prostora u kojem se radnja odvija. Takođe, njegovo stvaralaštvo svojim pitkošću podsjeća na djela Ćamila Sijarića i Huseina Bašića, dok atmosferom i jezičkim bogatstvom uspijeva povezati lirsku nježnost Sijarića sa dramatičnošću i narativnom snagom Bašića. Roman Fetva ne samo da nas budi već i čuva jezik, običaje i kulturu jednog naroda, pružajući čitaocu osjećaj da uranja u prošlost koja je opisana sa nevjerovatnom pažnjom prema detaljima. Ovo djelo predatavlja pravi književni dragulj.

Priča počinje opisom Sjenice, male varoši u Sandžaku, đe se svakodnevni život odvija pod strogim pravilima šerijatskog prava i lokalnih vlasti. Centralna figura je kajmakam, predstavnik osmanske vlasti, koji sprovodi zakon sa nemilosrdnom odlučnošću. Kajmakam je oličenje vlasti koja je neosporiva, ali i moralno kontradiktorna, jer njegove odluke često služe održavanju poretka više nego pravdi. Glavni zaplet romana vezan je za sudbinu Zinete, mlade žene optužene za nevjerstvo od strane njenog muža Sabita. Zineta postaje simbolična figura u priči – njena kazna odražava okrutnost društvenih normi i patrijarhalnog sistema. Sabit, iako predstavljen kao povrijeđeni muž, pokazuje slabost i nemoć, jer svojim činom optuživanja prebacuje krivicu na nju kako bi sačuvao sopstvenu čast. Kajmakam izdaje fetvu, islamsku pravnu presudu, kojom se određuje Zinetina smrt. Ovaj čin izaziva moralnu dilemu među stanovnicima Sjenice. Dok jedni opravdavaju kaznu kao neophodnu za očuvanje reda, drugi osećaju saosjećanje prema Zineti, ali se ne usuđuju da javno istupe protiv vlasti.

Kako se pripreme za izvršenje kazne približavaju, atmosfera u Sjenici postaje sve napetija. Lokalni stanovnici, iako većinom pasivni, osjećaju teret kolektivne odgovornosti. Autor detaljno opisuje njihov svakodnevni život, rituale i strahove, čime oslikava kako represivni sistem utiče na svakog pojedinca. U ključnom trenutku, scena Zinetine kazne postaje simbol vrhunca društvene represije. Njena smrt prikazana je sa brutalnom preciznošću a reakcije prisutnih dodatno osvjetljavaju njihovu nemoć i moralnu otupjelost. Nakon što je kazna izvršena, zajednica se vraća svojim rutinskim životima, ali osjećaj krivice i nepravde ostaje prisutan.

Zinetina unutrašnja snaga ogleda se u njenom odbijanju da se povinuje strahu i sramoti. Ona nije samo žena osuđena na smrt; ona je lik koji razotkriva licemjerje društva, ukazujući na nepravdu sistema koji kažnjava žene dok često ignoriše odgovornost muškaraca. Paralelno sa glavnom radnjom, roman donosi brojne sporedne priče o životima drugih likova, njihovim sudbinama, ljubavima, strahovima i gubicima. Ove priče služe kao kontrast glavnom zapletu, pokazujući različite aspekte života u Sjenici i obogaćujući narativ društvenim kontekstom. Sabit, Zinetin muž, prikazan je kao tragičan lik koji se suočava sa poslledicama svojih odluka. Njegova prvobitna odlučnost da optuži Zinetu pretvara se u osjećaj krivice i nemoći kada shvati veličinu kazne koju je zatražio. Sabitovo unutrašnje previranje – između muške sujete i ljubavi prema ženi – simbolizuje unutrašnju borbu svakog pojedinca uhvaćenog između ličnih osjećanja i društvenih normi. Njegov pokušaj da opravda svoje postupke pred Zinetom (“Morala si mi biti vjerna”) djeluje neubedljivo i samo naglašava njegovu nemoć pred njenom odlučnošću.

Dio romana započinje scenom u kojoj kajmakam dobija izvještaj od Nefta, jednog od svojih doušnika. Nefto je simbol sistemske represije koja se temelji na mreži špijuna i doušnika. Njegova uloga ukazuje na paranoju vlasti i potrebu da sve drži pod kontrolom. Baltić ga opisuje kao servilnog i opreznog, oličenje čovjeka koji pokušava da opstane u okrutnom sistemu. Kajmakamovo rutinsko ispitivanje Nefta naglašava suštinu osmanske birokratske vlasti – sveobuhvatnu kontrolu i neprestano sakupljanje informacija. Međutim, ton razgovora između njih dvojice otkriva i njegovu distanciranost od podanika, kao i svijest o sopstvenom statusu.

Pojava Saila, stranca iz dalekih krajeva, uvodi misteriozan element u priču. Njegova figura je slojevita – on je intelektualac, putnik, i simbol traženja smisla u svijetu. Njegov kofer, podijeljen na tri boje (crnu, žutu i zelenu), kao i njegova trobojna brada sa centralnom sijedom dlakom, metaforički ukazuju na kontrast i složenost njegovog karaktera. Sail dolazi u Sjenicu, izolovano mjesto, kao glasnik nečega novog, možda i subverzivnog. Njegova rečenica “Pješačenje je uslov mudrovanja” nagovještava filozofsku dubinu i stav koji se suprotstavlja konvencionalnom. Odbijanje ponuda da uzjaše konja i njegovo insistiranje na čaju, uprkos toploti, izdvajaju ga iz mase i ukazuju na njegovu drugačiju perspektivu. Sailova brada i njegova borba sa njom simbolizuju unutrašnju i spoljašnju borbu – sa sopstvenim identitetom i sa svijetom koji ga okružuje. Ona je takođe i znak koji ga vodi na njegovo duhovno putovanje.

Kadija Jusuf, za razliku od kajmakama, prikazan je kao nesiguran i uplašen čovjek. Njegova reakcija na Saila – zbunjenost, strah i nedostatak inicijative – oslikava nemoć pojedinaca u sistemu koji se oslanja na strogu hijerarhiju. Jusufov fizički opis, sa tromim i nezgrapnim pokretima, naglašava njegovu nesposobnost da se nosi sa “kritičnim” situacijama. Iako je kadija nominalno učeni čovek, Sailovo prisustvo ga stavlja u inferioran položaj. Njegov unutrašnji monolog, prepun sumnji i samoprekora, odražava duboku nesigurnost koja ga sputava. Njegova reakcija na Sailovu neobičnu bradu i odijelo dodatno ističe sukob između tradicionalnog i nepoznatog. Susret između Saila i kadije predstavlja simboličan sukob dvije perspektive. Sail, kao predstavnik znanja i promjene, dolazi sa odlučnošću i jasnoćom, dok kadija, kao čuvar postojećeg poretka, reaguje sumnjičavo i defanzivno. Sailova želja da boravi kod carskog službenika ukazuje na njegovu potrebu za direktnim kontaktom sa vladajućim strukturama, ali i na njegovu spremnost da se suoči sa sistemom.

Baltić koristi Sailov dolazak da prikaže Sjenicu kao zatvorenu zajednicu, vođenu strahom i konzervativnim normama. Prazne ulice, zatvoreni dućani i čuđenje lokalnog stanovništva na svaki element Sailovog ponašanja otkrivaju duboku izolovanost i otpor prema promjenama. Kroz interakciju između Saila, Matana i kadije, autor istražuje sukob između tradicije i inovacije, zatvorenosti i otvorenosti prema drugačijem.

Kroz roman susrijećemo Nail-agi Zvizdića, riječ je o imućnom trgovcu i zemljoposjedniku iz Sjenice. Nail-aga je opisan kao čovjek porijeklom iz Hercegovine, koji se svojom vještinom i imetkom uzdigao među najistaknutije figure svog vremena. Njegova bogata imanja i ljubav prema konjima simbolizuju njegovu moć, status i vezu sa prirodom. Baltić koristi Nail-agin lik da prikaže jedan od tipičnih uzora bogatstva i uspjeha u osmanskom društvu. Njegovo imanje, opisano kao “sat meda”, odiše plodnošću i harmonijom, dok konji, posebno arapski, naglašavaju njegovu strast i prestiž. Poseban naglasak stavljen je na Nail-aginu strast prema konjima. Njegovi arapski pastusi, simboli snage, slobode i ljepote, predstavljaju metaforu za moć i ponos.

Kajmakamova posjeta Nail-aginom imanju donosi zanimljiv sukob i interakciju moći. Nail-aga nudi kajmakamu mogućnost da izabere konja, što predstavlja gest poštovanja, ali i test njihove snage i autoriteta. Kajmakam, prikazan kao vješt i fizički sposoban, prihvata izazov i demonstrira svoju superiornost tako što uspješno pripitomljava divljeg konja. Ova scena služi kao simbolički sukob između vlasti (kajmakama) i bogatstva (Nail-age). Kajmakamova sposobnost da savlada konja ukazuje na njegovu moć da vlada, ne samo ljudima, već i prirodom, dok Nail-aga pokazuje spremnost da prizna kajmakamov autoritet. Njihova interakcija odražava kompleksan balans između političke i ekonomske moći u osmanskom društvu.

Kroz “Fetvu” srijećemo zabranjenu ljubav između Sulejmana i Rajke, dvoje mladih iz različitih kulturnih i vjerskih zajednica. Njihova ljubav je čista i iskrena, ali opterećena društvenim normama i očekivanjima. Autor kroz njihove emocije, unutrašnje sukobe i tihe gestove gradi priču o strasti koja se ne može otvoreno izraziti, ali se manifestuje kroz poglede, suptilne dodire i šutnju. Ova zabranjena ljubav simbolizuje univerzalni konflikt između pojedinačnih osjećanja i kolektivnih društvenih pravila. Kroz njihovu priču, Baltić istražuje pitanje identiteta, pripadnosti i ljudske težnje za slobodom u ljubavi. Sin Nail-age Zvizdića, Sulejman je tih, povučen mladić, sušta suprotnost Milanu, svom rivalu. Njegova skromnost i blagost odudaraju od stereotipa muške dominacije u patrijarhalnom društvu. On ne pokušava da nametne svoju volju Rajki, već se povlači u introspektivne misli i nježno joj pokazuje naklonost kroz poklone i pjesme.

Rajka je suptilna i intuitivna, ali i pod stalnim pritiskom društvenih očekivanja. Njena unutrašnja borba odražava se u njenoj nesigurnosti i strahu od vlastitih osjjećanja. Kao simbol ljubavi koja prkosi društvenim normama, ona balansira između želje da odgovori Sulejmanovim osjećanjima i svijesti o nepremostivim razlikama između njih. Milan je suprotnost Sulejmanu – glasan, dominantan i samouvjeren. On simbolizuje društvenu snagu koja se suprotstavlja Sulejmanovom tihom, ali snažnom osjećanju. Njegovo prisustvo unosi nemir u Sulejmanove misli i dodatno pojačava napetost.

Motiv darivanja ima duboko značenje. Sulejman poklanja Rajki svilenu tkaninu kao simbol svoje ljubavi, ali i kao čin prkosa društvenim pravilima. Poklon je istovremeno ličan i univerzalan – predstavlja Sulejmanovu posvećenost i njegovu želju da zaštiti Rajku od siromaštva i osude. Baltić koristi ljubavnu priču Sulejmana i Rajke da prikaže licemjerje i ograničenja patrijarhalnog društva. Sulejmanova unutrašnja borba da pomiri svoje osjećaje sa očekivanjima porodice i zajednice odražava univerzalnu tenziju između lične slobode i kolektivne odgovornosti. Redovi sirotinje ispred dućana tokom podjele zekata dodatno naglašavaju društvenu nepravdu. Sulejmanova empatija prema siromašnima kontrast je hladnog društva koje koristi zekat kao sredstvo društvenog statusa a ne istinske pomoći.

Takođe roman “Fetva” istražuje sukob između tradicije i modernizacije kroz priču o Rušid-agi Spahoviću, jednom od najimućnijih ljudi Sjenice. Rušid-aga donosi iz Salonike stolicu sa naslonom, simbol evropskog uticaja i modernih običaja, što izaziva kontroverzu i podsmijeh u konzervativnom društvu. Ova epizoda prikazuje kako pojedinci, suočeni sa globalizacijom i modernizacijom, pokušavaju balansirati između očuvanja tradicije i prihvatanja inovacija. Rušid-aga je složen lik – bogat i uticajan, ali i sklon prihvatanju novih ideja. Njegov čin donošenja stolice simbolizuje otklon od tradicionalnih vrijednosti, ali i hrabrost da uvede promjene u patrijarhalno društvo. Njegova rasprava sa kajmakamom otkriva racionalnost i pragmatičnost: Rušid-aga vidi modernizaciju kao priliku za unapređenje života, dok kajmakam ostaje vezan za tradiciju. Dijalozi između Rušid-age, njegove supruge i kajmakama obiluju autentičnim jezikom, koji oslikava karaktere i društvene slojeve. Baltić uspješno koristi Rušid-aginu odluku da unese moderni predmet u tradicionalnu kuću kao mikrokosmos sukoba između modernizacije i tradicije, individualizma i kolektivizma.

Tri knjige (Talmud, Sveto pismo, Kur’an). Tri knjige koje Sail postavlja na prozor simbolizuju univerzalnu povezanost religija i njegovu duhovnu širinu. Ovaj čin takođe naglašava njegovu ulogu mosta između različitih kultura i vjerovanja. Jedan intresantan trenutak u romanu, otkriva Sailovu unutrašnju snagu i posvećenost duhovnoj potrazi. Njegova interakcija sa zajednicom, iako prepuna prepreka i nesporazuma, naglašava univerzalnu ljudsku borbu za prihvatanje i razumijevanje. Baltić vješto koristi simboliku i atmosferu kako bi istakao duboke teme vjere, identiteta i spoznaje, čineći ovaj roman još “dramatičnjim.” Kur’an: “Allah naređuje pravednost i dobročinstvo, a zabranjuje bestidnost, odvratna djela i nasilje.” Naglašava moralne smjernice i potrebu za etičkim djelovanjem. Sveto Pismo: “Zašto vidiš trun u oku brata svoga, a ne osjećaš brvno u oku svome?” Poziva na introspekciju i samokritiku prije osude drugih. Talmud: “Na trima stvarima svijet stoji: na Tori, na radu i na dobrim djelima.” Ukazuje na osnovne stubove života – zakon, trud i humanost. Ova tri teksta zajedno čine poruku zajedničkog ljudskog moralnog koda. Kroz Sailov lik i njegovo tumačenje znaka, autor poziva na jedinstvo, toleranciju i introspektivno preispitivanje.

Poglavlja romana Fetva donose složenu priču o međuljudskim odnosima, tradiciji i porodičnoj dinamici kroz prizmu prosidbe Rajke za Milana, što odražava patrijarhalne norme i tenzije unutar zajednice. Roman obuhvata ključne motive poput darova, biljege, pejzaža rijeke Uvac i noći, koji simbolizuju društveni pritisak, emotivnu bol i prolaznost vremena. Roman suptilno oslikava patrijarhalni sistem u kojem se sudbina žene odlučuje mimo njene volje. Rajkin glas ostaje marginalizovan, dok se majčinski otpor Mileve suočava sa društvenim očekivanjima. Nail-agine dobre namjere ipak ne mogu nadomjestiti sistemsku nepravdu prema ženama. Fetva je majstorski osmišljen roman priča koja balansira između tradicije, unutrašnje refleksije i društvene kritike. Kroz Nail-aginu posjetu Veljkovom imanju i razgovor o Rajki, autor istražuje kompleksne teme ljubavi, patrijarhalnih normi i sukoba između ličnih želja i društvenih očekivanja. Sulejmanov život se ruši nakon gubitka Rajke. Alkohol postaje njegov bijeg, dok Nail-aga i hafiz Mehmed pokušavaju doprijeti do njega. Scena sa ženom u žutoj mahrami simbolizuje izgubljenu ljubav, a Sulejmanov pad ukazuje na snagu emotivnog bola i nemogućnost prevazilaženja prošlosti.

U romanu “Fetva” dolazak vožda Karađorđa sa srpskom vojskom predstavlja snažni moment koji osvjetljava političke, etničke i kulturne tenzije među različitim grupama koje su tada nastanjivale Sandžak i širu regiju. Ovaj događaj simbolizuje prelomni trenutak za stanovnike Sjenice, uključujući Bošnjake, Turke i ostale grupe, jer se njihovi životi i sudbine nepovratno menjaju. Karađorđev dolazak sa vojskom prikazan je kroz dramatične scene, koje oslikavaju rastuću paniku i nesigurnost među stanovnicima Sjenice. Njegova vojska dolazi kao sila koja nosi obećanje slobode za jedne, dok za druge predstavlja prijetnju opstanku i kulturnom identitetu. Autor detaljno opisuje kako dolazak srpske vojske utiče na lokalnu zajednicu, đe su etničke i vjerske razlike već bile duboko ukorenjene. Karađorđe se postavlja kao vođa koji zrači autoritetom i odlučnošću. Njegov ulazak u Sjenicu, opisan sa pažnjom prema detaljima, simbolizuje promjenu moći i dolazak nove političke realnosti. Njegovi pregovori sa kajmakamom donose složenost sukoba – dok je cilj srpske vojske oslobađanje i zauzimanje teritorija, lokalni lideri nastoje da sačuvaju živote i koliko-toliko očuvaju dostojanstvo pred nadmoćnom vojskom.

Sail predlaže zajedničku molitvu triju vjera kao odgovor na prijetnje. Molitva donosi olakšanje i simbolizuje mogućnost jedinstva u raznoličitosti. Promjena vremena tokom molitve prenosi nadu i vjeru u moć zajedništva. Tragedija rata i ljudska nemoć “dočaravaju” užase rata kroz seobu stanovnika Sjenice, masakre i gubitak identiteta. Prag kuće postaje simbol veza sa domom i prošlošću, dok brutalnost neprijateljskih vojnika oslikava dehumanizaciju tokom sukoba. Hafiz Mehmedova duhovna snaga kontrast je sveopštem strahu.

Bošnjaci, kao dominantna grupa u Sjenici, prikazani su u posebnoj poziciji između dvije velike sile – Osmanlija, koje predstavljaju njihovu vlast i srpske vojske, koja dolazi kao osvajačka sila. U tom kontekstu, Bošnjaci su prikazani kao narod sa složenim identitetom – ni u potpunosti povezani sa osmanskim vlastima, niti prihvaćajući novu srpsku vlast. Ovo se posebno vidi kroz lik Rušid-age, koji direktno govori o specifičnom položaju Bošnjaka: On ističe da Bošnjaci nisu ni Turci, jer se ne poistovjećuju sa osmanskom vlašću, niti su Srbi, jer ne žele prihvatiti srpsku dominaciju i mogućnost asimilacije. Rušid-aga predstavlja glas Bošnjaka koji žele da sačuvaju svoj kulturni i verski identitet, ali su svjesni da će morati da se prilagode. Turci, oličeni u liku kajmakama i osmanskih vojnika (askera), prikazani su kao vojna i politička elita koja gubi kontrolu. Kajmakam, iako formalno moćan, sve više pokazuje znake nemoći pred nadolazećom vojskom. Njegova dilema nije samo vojna, već i moralna – svjesno donosi odluke koje uključuju predaju grada i prepuštanje sudbine njegovih stanovnika srpskoj vojsci. Srpska vojska, predvođena Karađorđem, dolazi kao simbol revolucionarnog pokreta i promjene. Njihov dolazak označava kraj osmanske dominacije u tom dijelu regiona. Iako su prikazani kao oslobodioci iz perspektive sopstvenog narativa, njihov ulazak u Sjenicu rezultira nasiljem, haosom i masovnim stradanjem, što osvjetljava brutalnost rata i cijenu osvajanja.

Pregovori između Karađorđa i kajmakama, vođeni u Rušid-aginoj kući, ključni su za razumijevanje etničkih tenzija i međusobnog nepovjerenja. Karađorđe zahtijeva predaju Sjenice, razoružavanje turske vojske i slobodan prolaz za civile prema Rumeliji. Kajmakam, sa druge strane, pokušava da zaštiti stanovnike, ali je svjestan da nema mnogo izbora. Pregovori simbolizuju susret različitih ideologija i pogleda na vlast, dok Rušid-aga podsjeća na položaj Bošnjaka, ističući njihov osjećaj nepripadanja ni jednoj strani. Konačno, uprkos dogovorima, dolazi do masovnog nasilja. Srpski vojnici, pod uticajem lokalnih kneževa, krše dogovor i upadaju u grad, što dovodi do krvoprolića. Autor brutalno opisuje stradanje stanovnika – od muškaraca, preko žena i djece, do sveštenika poput hafiza Mehmeda.

Stradanje Bošnjaka i Turaka u ovom kontekstu osvjetljava haotičnost rata i nemoć pojedinca pred velikim istorijskim promjenama. Dolazak Karađorđa i njegove vojske predstavljaju simbol promjene epohe, ali i sukoba identiteta i moći. U tom procesu, Bošnjaci su predstavljeni kao narod uhvaćen između prošlosti i budućnosti, između dvije velike sile, boreći se da očuvaju svoj opstanak i identitet. A da je Murat Baltić itekako znao što nosi roman “Fetva”, najbolje nam svjedoči pismo Antonija Protića, čija svaka riječ odjekuje poput tamnog, historijskog podsjećanja na nesagledivu tragediju i surovost vremena u kojem se ljudskost lako gubila pod teretom osvajačkih pohoda. On zapisuje: “Senički grad osvojen je 23. aprila 1809. godine. No, ovdje se moram groziti, a valja mi istinu kazati. Karađorđe je sa Turcima učinio na čestan način – puštajući ih, sa ženama, decom i imanjem. No, ujutru, kad su započeli izlaziti iz grada, Srbi, ne čekajući da svi izvrve, uskaču preko zida unutra. Karađorđe je branio i odbijao, ali nije mogao vojsku zaustaviti. Turci su jedva uspeli tri časti izići iz grada. No, oni koji su se zatekli, okrenuše se i počeše pucati. Povede se strašan boj po polju seničkom. Ovjde se nije gledalo ni muško ni žensko, a da li je koji Turčin sa svojom kadom umakao, to se ne zna. Pješak sasvim ostane po polju. Karađorđe tada zapovjedi da glave odnesu u Sjenicu. I tako se svrši ovaj boj. Glave su odnijete, no nije bilo dovoljno kočića da se sve ponabijaju. Postavljene su onako, u paradu. Čislom – ako će jedna manje od 2.500. A ovdje je naših malo poginulo u ovom sraženiju.

Baltićev roman ovđe ne pruža samo hroniku, već slika čitav univerzum nasilja i dilema. Dilema ljudskog i vojničkog, pitanja časti i pravde, isprepletenih kroz prizmu strahota rata. Pismo Antonija Protića odjekuje kao dokument vremena, ali i kao opomena. Ova istorijska scena nije samo dio priče o jednom pohodu, već se nameće kao univerzalni trenutak refleksije o granicama između osvete i časti o humanosti u ratnom vihoru. Baltić je sa romanom “Fetva” podario čitaocima duboko uznemirujuće a opet literarno uzvišeno svjedočanstvo o ljudskoj prirodi i njenim najmračnijim stranama.

Fetva Murata Baltića je snažan i svobuhvatan, roman reflektujući sve slojeve narativa, istorijskog konteksta (na neki način) i Baltićeve lične sudbine. Nije čudno što je roman dugo bio u sferi zabrane (ondašneg političkog sistema). Baltić je kroz „Fetvu“ iznio univerzalne teme pravde, represije i ljudskog dostojanstva u okvir osmanskog Sandžaka, ali i dublje aludirao na stanje u društvu koje je objavljivanjem romana još uvijek nosilo teret sopstvenih političkih tenzija i trauma. Autor i sam progonjen i stigmatizovan, uspio je dijelom kroz fikciju a dijelom kroz istorijske činjenice, oslikati surovu realnost, ukazujući na licemjerje sistema koji istovremeno insistira na zakonu, ali često zaboravlja ljudskost. Baltić je pokazao epsku snagu u preplitanju istorijskog i savremenog. Njegov roman nije samo priča o prošlosti – to je djelo koje preispituje moral, pravdu i zakonitost kroz univerzalne ljudske dileme. „Fetva“ postavlja teška pitanja o odgovornosti pojedinca i kolektiva o moći sistema da marginalizuje slabije, ali i o otporu koji se pojavljuje u najmračnijim trenucima. Upravo zato, njegova zabrana je refleksija straha od istine koju je Baltić hrabro iznio na viđelo. Svojim stilom, Baltić je stvorio djelo koje prkosi vremenu. Njegov jezik, bogat simbolikom, arhaičnim izrazima i preciznošću opisa, stvara književnu riznicu koja čuva duh jednog naroda. Istovremeno, njegov narativ osvjetljava kompleksnost ljudskih odnosa i sukoba identiteta, vješto balansirajući između tradicije i modernosti, kolektivnog i individualnog. „Fetva“ je svjedočanstvo o snazi pojedinca da se suprotstavi represiji, kako kroz književnost tako i kroz život. Zineta, simbol ljudskog dostojanstva u patrijarhalnom društvu, kao i Sail, glas filozofskog otpora i jedinstva, predstavljaju univerzalne simbole borbe za pravdu i slobodu. Kroz likove poput kajmakama, kadije i Rušid-age, Baltić razotkriva složenost vlasti i društvenih normi, ukazujući na njihove unutrašnje kontradikcije.Iako smješten u prošlost, „Fetva“ je djelo koje govori svakom vremenu i svakom čitaocu. Njegova moralna pitanja, upečatljivi likovi i slojevita simbolika čine ga remek-djelom koje ostaje relevantno i danas. Sudbina romana – zabranjivan, ali ne i zaboravljen, dijeljen „ispod ruke“ – dodatno naglašava njegovu subverzivnu snagu. Baltićevo djelo nije samo literatura; to je poziv čitaocu na otpor nepravdi i očuvanje ljudskosti, čak i u najtežim okolnostima. Roman „Fetva“ ostaje ne samo značajan dio bošnjačke književnosti, već i univerzalna priča o ljudskoj borbi za dostojanstvo, pravdu i istinu i kao takav zauzima posebno mjesto u kanonu savremene književnosti.