Čestitka Bošnjacima u Crnoj Gori: Vi ste dio mozaika ove zemlje

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Draga braćo i prijatelji Bošnjaci,

Neka vas 22. mart – Dan Bošnjaka Crne Gore, u ovom svetom mjesecu ramazana, ispuni najljepšim sjećanjima, emocijama, ljubavlju i poštovanjem. Neka ovaj dan u kojem se slavi vaš identitet, istorijsko pamćenje i kulturna posebnost, bude i dan duhovnog smirenja, sabura i ponosa. Bošnjaci Crne Gore su narod bogate tradicije, postojanosti, moralnog digniteta i kulturne dubine. Vi ste dio mozaika ove zemlje, vjekovima čvrsto utkani u njenim planinama, rijekama, čaršijama, jeziku, običajima i vjeri. Neka vaša kulturno-istorijska prizma i dalje sija i obasjava ne samo vas ovdje, već i svu našu braću rasutu širom Evrope i dalekih obala Amerike, koji čuvaju jezik, vjeru, pjesmu, sevdah i sjećanje na Sandžak – kao vječni trag domovine u srcu. U ovim svetim danima ramazanskog posta i duhovne blizine s Bogom i ljudima, podsjećam vas na riječi velikana pisane riječi, pjesnika bola i nade, Zaima Azemovića, koji je rekao:

„A uvijek sam bio gladan dobrog čovjeka, da mu mogu staviti ruku na prijateljska pleća, umornu glavu spustiti na prijateljsko rame.” (Z. A.)

Ova moćna rečenica nosi u sebi filozofiju blizine, povjerenja i potrebe za ljudskošću. U svijetu koji je danas nažalost otuđen i podijeljen riječi Zaima Azemovića vraćaju nas suštini čovjek traži čovjeka. Ne traži moć, već blagost, ne slavu, već ramena, ne daljine, već prisnost.

Danas, kada slavimo Dan Bošnjaka Crne Gore, sjetimo se da je najveći temelj vašeg identiteta – dobrota. Na današnji dan, sjetimo se i važnosti nacionalnog imena Bošnjak, koje je zasjalo i zaživjelo u Crnoj Gori kao izraz historijske istine, kulturne samosvijesti i duhovne zrelosti. To ime je vaša zastava bez jarbola, vaša riječ u vjetru, vaš glasno izgovoreni amanet. Čuvajte vaše ime, vašu vjeru, vaš maternji bosanski jezik, ljepotu vaše likovne i književne umjetnosti, vašu bošnjačku muziku, nošnju, vaš osmijeh i vašu suzu.

Kao što sam započeo s riječima Zaima Azemovića, završavam s njima:

„I jedino u snu se vraćam na očevinu u Sandžak.” (Z. A.)

Ova rečenica je nostalgična pjesma jednog naroda. Ona u sebi nosi čežnju, ali i moralnu obavezu – da ne zaboravimo korijene, da se ne odreknemo očevine, da čuvamo svoje, ne isključujući druge. Sandžak je duhovna teritorija, kolektivna uspomena, srce u kojem kuca sve ono što Bošnjake čini – Bošnjacima.

Neka vas Uzvišeni Gospodar svih svjetova nagradi mirom u srcima, zdravljem u domovima, i snagom da ostanete čuvari dobra i kad je najteže. Neka vaša zvijezda vodilja nad Crnom Gorom sija snažno, poput svjetla koje ne traži da zaslijepi druge, već da pokazuje put dostojanstva, istine i bratstva. Ta zvijezda je u vašoj riječi, vašoj pjesmi, vašem đetetu, vašem starcu koji pamti i prašta, u svakoj bošnjakinji koja nosi mudrost predaka u svakom pogledu. Za mene su Bošnjaci narod duše. Narod koji  tiho i dostojanstveno odjekuje koji ne gazi, ali ostavlja snažan trag koji u tišini nosi bol, ali vjerom snažno svijetli. Vi ste tihi, ali postojani stubovi Crne Gore njeni čuvari identiteta i duše, oni koji znaju da se korijen ne vidi, ali da se po njemu svako drvo prepoznaje.