Poezija sjećanja i bola – Mostar u stihovima Saladina – Dina Burdžovića

– Autorski esej o novoj zbirci poezije višestruko nagrađivanog pjesnika  Saladina-Dina Burdžoavića “El fatiha za legitimni vojni cilj

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Zbirka “El Fatiha za legitimni vojni cilj”, nedavno objavljena u izdanju Almanaha – Podgorica, predstavlja novo kapitalno djelo Saladina-Dina Burdžovića, čiji su stihovi prožeti dubokim emotivnim i istorijskim slojevima. Posebnu dimenziju ovoj zbirci daju ilustracije akademskog slikara Aldemara Ibrahimovića, koje vizuelno dopunjuju i snaže pjesničku poruku zbirke, stvarajući sinergiju između riječi i slike. Ova umjetnička saradnja doprinosi da zbirka postane jedinstveno izdanje koje će dugo ostati u pamćenju čitalaca i kritike. Izdavač zbirke je Almanah – Podgorica, dok su za izdavača zaslužni Atvija Kerović, urednik Zuvdija Hodžić a zbirka je prošla stručnu recenziju priznatih imena poput Petra Arbutine i Ibrahima Kajana. Ovo izdanje predstavlja ne samo značajan doprinos savremenoj književnosti već i śedočanstvo o moći umjetničkog izraza u prevazilaženju granica i očuvanju kolektivnog identiteta.

Saladin-Dino Burdžović objavio je novu zbirku poezije pod nazivom “El Fatiha za legitimni vojni cilj”, donoseći pred čitaoce izuzetno snažnu liričku zbirku koja se sastoji od 31 pjesme. U ovim stihovima Burdžović se ne libi da zaroni u najmračnije dubine ljudskog iskustva da otvori bolne teme ratnih ožiljaka i da prikaže kompleksnu stvarnost Hercegovine kroz intimno, bolno iskustvo pojedinca. Njegova poezija je istovremeno elegija, svjedočanstvo i vapaj za izgubljenim čovječanstvom. Mostar, sa svojom monumentalnom ljepotom i tragičnom istorijom, postaje centralni motiv ove zbirke, simbolizujući sve što je uništeno, podijeljeno i ponovno sastavljeno, kako u fizičkom, tako i u duhovnom smislu. Burdžović u svojim pjesmama ispisuje životnu istoriju grada i ljudi koji su ga naselili, prožetu oštrom boli, melanholijom, ali i krhkom nadom koja se probija kroz ruševine prošlosti. Kroz slike razorenih mostova, krvlju okupanih mahala i susreta sa surovošću svakodnevice, Burdžović oslikava mozaik iskustava koja odražavaju univerzalnu patnju, ljubav i otpor.

Ova zbirka predstavlja ne samo poetično ožiljavanje na ratne traume, već i čin śećanja na one koji su ostali nespomenuti, na mjesta koja su prošla kroz agoniju i na ljude čije priče više nemaju glas. U “El Fatiha za legitimni vojni cilj”, Burdžović ne samo da evocira duhovne i fizičke pejzaže Mostara i Hercegovine, već nas vodi na putovanje kroz opustošene prostore ljudske duše, pozivajući nas da se suočimo sa vlastitom odgovornošću prema istoriji i śećanju. Kroz ovu analizu, pokušaćemo dublje proniknuti u strukturu i značenje ove izuzetne poezije, prepoznajući Burdžovićev lirski glas kao važan zapis o vremenu i prostoru koji ne smiju biti zaboravljeni.

Pjesma “El Fatiha za legitimni vojni cilj” nije slučajno odabrana da otvori ovu zbirku. Ona predstavlja poetski manifest i svojevrsnu lirsko-duhovnu uvertiru koja čitaoca uvodi u svijet surove stvarnosti, gubitka, i neizbrisivog śećanja. Burdžović koristi ovu pjesmu da odmah postavi ton čitave zbirke — ton bola, ali i nepopustljive želje za śećanjem. Pjesma evocira osjećanje da su događaji koji su se desili toliko monumentalni i tragični da ih ni vrijeme ni namjerni pokušaji brisanja śećanja ne mogu izbrisati.

Bez svega može čovjek da ostane!

Bez života,

ljubavi, familije,

zdravlja, novca…

Države i religije…

Bez nezahvalnog naroda!

Ali da jedan grad,

na kraju milenijuma,ostane bez imena!?

Ko bi to mogao i pomisliti!?

Sa tvojim padom

Neretva postala Stiks.

I kada si padao

padali smo i mi svi sa tobom!

Sve mostove na Balkanu

da smo porušili i

digli u vazduh

ne bismo te osvetili!

Generali iz kafića

naredili memoricid,

nesvjesni da je nemogućeubiti sjećanje…

p.s. Da si mogao pitati…

Sve hercegovačke samoubice

bi ti rekle isto:

Nema ljepšeg mezara od Neretve!

Na svijetu.

Ovi stihovi naglašavaju uzaludnost pokušaja da se izbriše śećanje. Generali, koji su iz sigurnosti planirali razaranje, možda su vjerovali da mogu izbrisati śećanje, ali Burdžović jasno pokazuje da su pogriješili. Śećanje se ne može uništiti i ono živi u svakom kutku grada u svakoj priči i u svakom čovjeku koji pamti. Posljednji stihovi, u kojima se govori o Neretvi kao najljepšem mezaru, stvaraju melanholičnu, ali i tragično lijepu sliku o mjestu koje je svjedok svih tih gubitaka, ali koje i dalje nosi śećanje na ono što je izgubljeno.

Pjesma “Grob u vjetru Hazima Ahmića” predstavlja još jedan iskorak u zbirci, duboko uranjajući u kolektivnu i ličnu tragediju bosansko-hercegovačkog prostora. Burdžović koristi narativnu formu, omogućavajući čitaocu da kroz stihove doživi priču o Hazimu Ahmiću, čovjeku čiji je život i smrt obilježio duh zajedništva i nesebičnosti. Putovanje koje se opisuje u pjesmi započinje mirnim i nostalgičnim prizorima centralne Bosne, ali se brzo preokreće u susret sa surovom stvarnošću mjesta koje simbolizuje mračnu stranu prošlosti.

Na putu za Mostar,

odmaramo oči na tišini i ljepotama

srednje Bosne.

Sve nam danas ide od ruke,

prosto zabrinjavajuće.

Ovi stihovi uvode nas u atmosferu koja je naizgled spokojna, ali u pozadini nosi śećanje neizvjesnosti. Ovđe pjesnik sugeriše na paradoks svakodnevnog života u ratom pogođenom prostoru, đe se svakodnevna rutina može činiti zastrašujuće normalnom. Ovaj kontrast između prirodne ljepote i nadolazeće tragedije stvara intenzivnu emotivnu tenziju koja prati čitaoca kroz pjesmu.

Kada Aida skreće prema Ahmićima, ton postaje još mračniji a Burdžović evocira lik Hazima Ahmića, predstavljenog kao čovjeka izuzetnih vrlina:

Vidiš, Crnogorac, ovo su Ahmići,

nemoj dalje, pomislih,

odavde je hadžija Hazim Ahmić,

dao nekoliko hektara zemlje

za katoličko groblje Topola,

i ko zna koliko para

za izgradnju crkve u Dubravici.

Napravio i džamiju

Ovi stihovi prikazuju Hazima Ahmića kao simbol međureligijske solidarnosti, čovjeka koji je svoje resurse nesebično dijelio za opšte dobro zajednice, bez obzira na religijsku pripadnost. On je refleksija humanističke ideje zajedništva i ljubavi prema bližnjemu, što njegovo stradanje čini još tragičnijim. Burdžović nam ukazuje na okrutnu ironiju u kojoj čovjek koji je posvetio svoj život povezivanju ljudi biva razapet i uništen od strane onih koji nisu razumjeli vrijednosti koje je zastupao.

Kulminacija pjesme dolazi u opisima mučeničke smrti Hazima Ahmića:

16. aprila 1993. godine

krvnici ga razapeli na munari

minirali i digli u vazduh…

Ovi stihovi donose šokantnu sliku nasilja i brutalnosti, ali i simboličku težinu Hazimovog stradanja. Munara, simbol vjere i uzdizanja prema nebu, postaje mjesto njegovog raspeća, što evocira biblijske motive žrtve i mučeništva. Hazimovo stradanje je duboko ukorijenjeno u kolektivno śećanje zajednice a Burdžović ga koristi da prikaže kako takvi zločini ostavljaju trajne tragove, ne samo fizičke nego i duhovne.

Ovo oko nas, kaže Aida,

ovo gdje stojimo,

ovo što udišemo,

sve ovo,

ovo je Hazimov grob u vjetru…

Ovi stihovi pružaju snažnu metaforu u kojoj cijeli prostor postaje Hazimov grob. Vjetar koji prolazi kroz to područje nosi śećanje na njega a čitav krajolik postaje svjedok zločina. Burdžović ovđe stvara ośećaj neizbrisivosti tragova prošlosti — iako nema fizičkog groba, svaki dio tog prostora nosi uspomenu na Hazima i njegovu žrtvu. “Grob u vjetru” simbolizuje neuhvatljivost i trajnost śećanja, koje, poput vjetra, ne može biti ograničeno ni uništeno. Pjesma “Grob u vjetru Hazima Ahmića” još jednom pokazuje Burdžovićevu sposobnost da kroz liriku stvori snažne, emotivne slike koje ostaju duboko ukorijenjene u svijesti čitaoca. Ona je posveta jednom čovjeku, ali i svim žrtvama koje su bile dio tragične istorije Balkana i istovremeno podsjetnik na važnost humanosti, solidarnosti i neprestanog śećanja.

Pjesma „Grob u vjetru“ Hazima Ahmića snažno evocira bolnu stvarnost Bosne i Hercegovine, posebno kroz ličnu i kolektivnu tragediju koja se prelama u sudbinama ljudi poput hadžije Hazima Ahmića. Ovo poetsko djelo funkcioniše kao svojevrsni epitaf, ali i opomena – pjesnički izraz koji bilježi razmjere ljudske okrutnosti, gubitka i trajnog ožiljka na kolektivnoj svijesti. Pripovjedački ton pjesme uvodi nas u idiličan pejzaž srednje Bosne, đe tišina i prirodna ljepota postaju ironični kontrapunkt zlokobnoj stvarnosti zavičaja Ahmića. Već u prvim stihovima pjesma uspostavlja napetost između mirnoće pejzaža i tragične istorijske dubine prostora. Nenadani zaokret ka Ahmićima, koji postaje centralno mjesto radnje, predstavlja ne samo fizičko skretanje već i duboko uranjanje u mračne slojeve prošlosti. Lik hadžije Hazima Ahmića oživljava kroz Aidinu priču. Njegova djela, nesebično pružanje zemlje za katoličko groblje i novca za crkvu, kao i gradnja džamije, simbolizuju duh suživota, međureligijskog poštovanja i zajedničkog stvaranja. Međutim, upravo takav duh, oličen u liku Hazima, brutalno je uništen u jednom od najmračnijih trenutaka bosanske istorije. Slika Hazima razapetog na munari, uz eksploziju džamije, metafora je razaranja ne samo ljudskog života već i temelja zajedničkog postojanja.

Kraj pjesme, kroz Aidine riječi, doseže poetski vrhunac. Hazimov „grob u vjetru“ postaje simbol vječne tuge i sjećanja. Vjetar, neuhvatljiv i nematerijalan, metaforički prenosi Hazimovu sudbinu izvan granica prostora i vremena, ostavljajući je u kolektivnom śećanju kao univerzalnu poruku o gubitku i nepravdi. Ovaj motiv otvara složenu dimenziju pjesme – ideju da nasilje ne može potpuno uništiti duh onih koji su živjeli za dobrobit drugih. Stilski, pjesma koristi jednostavan, ali snažan narativni ton, prepun emotivnih i simboličkih slika. Aidina priča unosi duboku ličnost i ośećaj prisutnosti u prošlosti. Kroz minimalizam izraza, pjesnik uspijeva da prenese monumentalnost tragedije, dok namijenjena tišina između redova pojačava bolnu snagu izrečenog. „Grob u vjetru“ nije samo elegija jednom čovjeku i njegovoj žrtvi, već i moćan podsjetnik na univerzalne ljudske vrijednosti – solidarnost, zajedništvo i mir. Hazim Ahmić, kroz svoju nesebičnu ljubav prema zajednici i tragični kraj, postaje simbol otpora mržnji i nepokorenog duha, dok pjesma ostavlja dubok utisak, pozivajući nas da ne zaboravimo i da budemo svjesni odgovornosti prema prošlosti.

Pjesma “Dio spaljenog pisma” donosi još jednu emotivno potresnu sliku Mostara i ličnog iskustva povratka. Kroz ovaj lirski zapis, Burdžović nas uvodi u ośećanje otuđenosti i nemogućnosti ponovnog povezivanja sa prošlošću. Prvi stihovi:

Kad prvi put dođeš u Mostar,

iz bilo kojeg inostranstva,

kad uđeš u grad,

učiniće ti se kao da ulaziš u sebe

i nećeš čuti nijedno poznato ime.

Sasvim neprirodno

u zagrljaju kćerke svoje maćehe

poljubac u čelo

(ne zaboravi da se tako ljube mrtvaci!)

prihvatićeš kao

definitivni kraj rata.

Ovi stihovi daju snažan ośećaj nelagode i otuđenosti. Zagrljaj kćerke maćehe sugeriše neprirodan odnos, nešto što nije autentično i što ostavlja ośećaj praznine. Poljubac u čelo, koji je tradicionalno “rezervisan” za mrtve, ovđe dodatno naglašava ośećaj smrti i završetka, dok se “definitivni kraj rata” ne doživljava kao oslobađanje, već kao potvrda nepovratnog gubitka. Ovi stihovi otkrivaju duboko ukorijenjenu traumu i nemogućnost da se prošlost prevaziđe.

Sve uzaludno,

sve bezvrijedno,

do zla Boga,

i najžalije ti što

više nikada nećeš moći voljeti…

Onako kako je Bosna voljela tebe…

Pjesma “Krvava džamija Ali Hodžina” kreira snažnu evokaciju istorijskog stradanja, koristeći poetički jezik za interpretaciju tragičnih događaja iz hercegovačke prošlosti. Pjesma se oslanja na duboku simboliku i dramatično pripovijedanje koje poziva čitaoca da se suoči sa brutalnostima ljudske istorije, ali i da se prisjeti i održi sjećanje na preživjela stradanja.

Ovo ti je rijeka Radobolja, kaže Selma,

izvire ispod Mikuljače, ondje su

temelji Krvave džamije…

Zateče me i trgnu iz hercegovačke melanholije.

Krvava!?

Zar postoji ili je postojala ikada takva?

Kroz uvodni stih, Burdžović uvodi lirskog subjekta koji se nalazi uz rijeku Radobolju. Ovđe je fokus na Selmi, simbolu čuvara śećanja, koja vodi naratora kroz prostor ne samo fizičkih, već i istorijskih znamenitosti. Već u prvim redovima pjesme uvodi se motiv “Krvave džamije,” čime se budi ośećaj znatiželje i nespokoja kod čitaoca, kao i samog lirskog subjekta koji sa nevjericom pita: “Krvava!? Zar postoji ili je postojala ikada takva?” Ova sumnja reflektuje potrebu za razumijevanjem zaboravljenih ili prećutanih aspekata istorije, što ovaj razgovor pretvara u potragu za istinom.

Ima tome tri i po vijeka,

Na bajramsko jutro, na Bajram namazu,

uskoci, vođeni Stojanom Jankovićem,

poklali su sve vjernike, odsjekli im glave,

i zapalili džamiju!

Nakon lirskog uvoda, pjesma prelazi u narativni dio koji se dotiče brutalnog istorijskog događaja. Burdžović koristi vrlo precizne slike: “Na bajramsko jutro, na Bajram namazu, uskoci, vođeni Stojanom Jankovićem, poklali su sve vjernike, odsjekli im glave i zapalili džamiju!” Bajram, kao simbol mira i zajedništva, ovđe je suprotstavljen brutalnosti i nasilju, čime se dodatno naglašava apsurdnost i okrutnost čina. Kroz ovaj kontrast autor ne samo da opisuje tragediju već poziva na suočavanje sa śećanjem, ali i na moralni obračun sa nasiljem koje je obilježilo istoriju.

Nebo zažmirilo da ne vidi grijeh insana.

Ostali od imama otisci krvavih ruku na mihrabu…

Pamti Mostar mletačke sluge i njihova zlodjela…

Ona je zapravo Ali hodžina!

Kroz pjesmu Vaskrsnuće Burdžović evocira ideju povratka i ponovnog rađanja, ali ne samo fizičkog, već i kulturnog i simboličkog. Lirski subjekt ośjeća čudo i poštovanje prema povratku, gotovo uskrsnuću, đe se most, kao simbol veze između različitih svjetova, ponovo podiže. Autor ukazuje na Mimar Hajrudina, legendarnog graditelja mostarskog Starog mosta, čiji se duh vraća kako bi nadgledao obnovu i osigurao ponovno spajanje razjedinjenih strana. Ovđe se ośeća duboka želja za ponovnim uspostavljanjem harmonije između kulturnih i vjerskih razlika.

Jedini si,

da ja znam,

koji se vratio iz mrtvih!

Da može još

i Mimar Hajrudin

ustati iz mezarja

i nadgledati radove

još devet godina…

Opet spajaš nespojivo!

Krst i polumjesec.

Istok i zapad.

Opet se odnekuda čuje,

kao dobronamjerna opomena,

pjesma „Čudna jada od Mostara grada“.

Poezija iz ove zbirke odiše složenošću i univerzalnošću, zbog čega je moguće povući paralelu sa evropskim piscima koji su se bavili pitanjima identiteta i traume, poput Paula Celana (1920–1970), čije je djelo prožeto tragovima Holokausta. Kao što je Celan pronalazio snagu u jezičkoj preciznosti i melanholiji, tako i Burdžović koristi poetske slike da bi izrazio dubinu ljudske patnje i potrebe za śećanjem. Njegova poezija, poput Celanove, balansira između bola i nade, otkrivajući složeni pejzaž ljudskih ośećanja i kolektivnih trauma.Celanova pjesma“Fuga smrti” i Burdžovićeva „El Fatiha za legitimni vojni cilj“ dijele sličnu snagu – obje pjesme funkcionišu kao poetska śedočanstva o vremenu užasa, razaranja i dehumanizacije. Celan, kroz jezičku inovaciju i metafizičku dubinu, uspijeva da stvori slike koje pomjeraju granice tradicionalne poezije, dok Burdžović čini isto kroz lokalizovane motive i univerzalnu simboliku. Obojica pjesnika posmatraju destrukciju ne samo kao fizički čin, već i kao napad na kolektivno pamćenje, identitet i duhovnost.Buradžovićev motiv „memoricida“ može se uporediti sa Celanovim stalnim pokušajem vraćanja dostojanstva žrtvama Holokausta kroz poeziju. Kao što Celan koristi rijeku Rajnu kao simbol zaborava i smrti, tako i Burdžović koristi Neretvu kao granicu između prošlosti i sadašnjosti, života i smrti. Njihova poezija je most između istorijskih trauma i savremenog razumijevanja; oni nas podsjećaju da je borba za očuvanje sjećanja istovremeno i borba za humanost.Kao i kod Celana, Burdžovićev jezik je ogoljen, precizan i simbolički snažan. Njegovi stihovi su prožeti melanholijom, ali u isto vrijeme i tiha pobuna protiv sile zaborava. Celanova upotreba tišine i pauza u jeziku ima paralele u Burdžovićevom ritmu, đe su praznine između stihova prostor za refleksiju i kontemplaciju. Oba autora koriste poeziju ne samo kao sredstvo izražavanja bola, već i kao pjesnički ,,čin” za ozdravljenje, pomirenje i ponovno uspostavljanje ljudskog dostojanstva.

Zbirka “El Fatiha za legitimni vojni cilj” predstavlja i čin literarnog otpora protiv zaborava, pozivajući čitaoce da se suoče sa vlastitom prošlošću i odgovornošću prema śećanju. Kroz moćne stihove, Burdžović podsjeća na važnost očuvanja istine i kulture śećanja, odbijajući da dozvoli da se istorijske rane zakopaju pod slojevima zaborava. Ovo je zbirka koja se ne čita samo očima, već i srcem; ona dodiruje najsuptilnije slojeve ljudske duše. Buradžović je ovim djelom ne samo učvrstio svoj status jednog od najvažnijih glasova savremene poezije, već je i otvorio vrata novim mogućnostima kako poezija može djelovati kao sredstvo ozdravljenja i suočavanja sa bolnim istinama. „El Fatiha za legitimni vojni cilj“ je zbirka otpora, simbol hrabrosti i duboko ukorijenjene nade u moć śećanja i kulture. Ova zbirka se ubraja u one koje ostavljaju trag u literarnoj povijesti, podsjećajući da je poezija ne samo umjetnost već i čin ljudske borbe za očuvanje istine i identiteta.