Prošle godine u alternativnim srpskim medijima pojavio se tekst autora Dejana Savičića koji govori o događaju koji je bio koban za Srđana Aleksića iz Trebinja. S obzirom da su u tekstu potvrde za teze koje se stidljivo, ali odavno pojavljuju u online prostoru, sada je jasno da Aleksić nije nikakav heroj i da nije branio Alena Glavovića jer je musliman, već je štitio svoju robu koju je Glavović prodavao u Trebinju. Prenosimo dijelove teksta koji su biti za ovu temu:

Prođe 26 godina od kako su se četvorica pripadnika Vojske Republike srpske vraćala kući poslije tri mjeseca provedena na frontu. Tokom prolaska kroz trebinjsku pijacu, ugledaše tezgu za kojom je radio Alen Glavović. Znali su da ta tezga pripada njihovom dojučerašnjem bratu po uniformi, Srđanu Aleksiću koji ih je kad je bilo najteže ostavio na cjedilu i dezertirao.

Vojnici se odlučiše da priđu tezgi…

Međutim, pet meseci ranije, u avgustu ‘92. godine, srpska vojska u okviru armije SRJ povukla se iz Hercegovine po naređenju Slobodana Miloševića i velikim pritiskom međunarodne zajednice. Uslijedila je velika ofanziva brojnijeg i bolje naoružanog neprijatelja hrvatskog Zbora narodne garde koji se veoma približio i samom Trebinju. U pojedinim srpskim selima dešavali su se takvi zločini da iz njih nije pobjeglo ni pile srpsko. Nedostatak boraca u srpskim redovima osjećao se na svakom koraku. Svi vojno sposobni muškarci su mobilisani, među njima i 26-ogodišnji Srđan Aleksić. Aleksića je komandant Hercegovačkog korpusa zajedno sa njegovom jedinicom poslao na Hercegovačko-trebinjsko-dubrovački front, u selo Cerovac udaljeno 16 kilometara od Trebinja. Aleksić je imao zadatak da sa svojim drugovima štiti nekoliko kilometara fronta od hrvatskog Zbora narodne garde. Nakon nepuna dva dana, pod okriljem noći, Aleksić je dezertirao. Pobjegao je za Trebinje ostavivši svoje drugove na cjedilu da ih svakodnevno zasipaju granatama i da čekaju kada će Zbor narodne garde krenuti u pješadijski napad i samo zauzimanje Trebinja. Po dolasku u grad Srđan se javlja svom ocu Radetu, vojno sposobnom čovjeku, bivšem košarkaškom treneru koji je cijeli rat presjedio u trebinjskoj opštini obavljajući “važne državničke poslove”, čovjeku koji nije vidio dana fronta. Rade preko svojih veza ne samo da sina oslobađa odgovornosti od dezertiranja, već kako bi sinu razbio monotoniju u ratnim danima, i pružio mu priliku da nešto zaradi, na trebinjskoj pijaci sređuje mu jednu tezgu, gdje će ovaj preko muke srpskog naroda u tim teškim vremenima zarađivati na švercovanoj robi koja je stizala iz Albanije. Posao je toliko dobro krenuo da Srđan poslije dva mjeseca odlučuje da na tezgi zaposli radnika. U tom trenutku nailazi na problem, nije mogao da nađe nikoga jer su svi njegovi vršnjaci krvarili na frontu. Tada je pronašao lokalnog besposličara, muslimana Alena Glavovića, koji počinje da radi za njega na tezgi dok Srđan provodi vrijeme obilazeći lokalne kafane.

Tokom 2011. godine u vinariji manastira Tvrdoš kod Trebinja upoznao sam jednog od četvorice vojnika koji su učestvovali u ovom poznatom incidentu. Taj čovjek mi je tada između ostalog rekao slijedeće:

“Tog 21. januara ‘93. godine ja i tri druga vraćali smo se sa fronta kući nakon tri mjeseca. Tokom prolaska kroz trebinjsku pijacu za tezgom smo ugledali Glavovića, za kojeg smo znali da radi sa švercovanom robom za Aleksića, koji je pobjegao sa fronta par mjeseci ranije. Svašta nam je tada prolazilo kroz glavu, u trenutku ljutnje i nemoći, dok mi krvarimo i ratujemo po tri mjeseca u istim hlačama, oni po Trebinju ispijaju kafe i švercuju. Ogorčeni prizorom odlučujemo da im se na neki način osvetimo, prilazimo tezgi i odlučujemo da uzmemo po jedne hlače farmerice za sebe, naravno besplatno. Međutim u tom trenutku do tezge je dotrčao Srđan Aleksić koji je posao nadgledao iz lokalne kafane ispijajući pivo. Nakon razmjene ružnih riječi dolazi i do fizičkog obračuna kada jedan od kolega Aleksića udara kundakom puške u glavu, nakon čega ovaj pada i udara glavom u beton i više nikad ne ustaje. Dakle, Srđan Aleksić je nastradao braneći svoju tezgu i švercovanu robu a ne tamo nekog Alena Glavovića koji u tom trenutku nije čak ni bio tu, već je pobjegao. Nakon toga mi smo uhapšeni, pa ponovo pušteni i poslani na front. Jedan od kolega ubrzo je na liniji poginuo dok smo nas trojica kasnije osuđeni na po dvije godine i četiri mjeseca zatvora, što smo i odležali.”

Tokom mog istraživanja ova verzija događaja mi je kasnije potvrđena i od strane trebinjskog Udruženja boraca Republike srpske.

Ovu priču zna cijelo Trebinje i cijela Hercegovina. Isto je zna i Alen Glavović, kome će savjest proraditi i kad-tad će reći pravu istinu. Svi oni koji proputuju kroz Trebinje na putu do mora i odluče da popiju kafu pod platanima, ovu priču mogu čuti od konobara, gostiju kafića i stare trebinjske raje. Meni je žao što je većina ljudi preko štampanih i elektronskih medija, kao i internet giganata Gooogla i Facebooka nasjela na još jedan trik kojim se svjesno uništava srpski rod, a porodu drugi pišu istoriju. Shvatićemo nekada ako preživimo i u potpunosti ne izgubimo identitet.

Izvor. deblokada.com