Kraj ere antropogeografske inverzije: Nepodnošljivi pritisci nesigurne rubne civilizacije u uzmicanju, geopolitika Petra Pana

(Drugi dio)

Ekonomske nedaće; recesija planova i inicijativa; sustavno ignoriranje zahtjeva fiskalna i monetarna pravda za sve; €-kriza; Brexit i iredentizam u Ujedinjenom Kraljevstvu, Španiji, Belgiji, Francuskoj, Danskoj i Italiji; dugotrajna nestabilnost u Euromediteranskom teatru (dužnička kriza Europskog juga – zemalja skrutiniziranih i ismijavanih pod nadimkom SVINJE/PIGS, sve još jače podcrtano sa propalim državama mediteranskog Bliskog Istoka); terorizam; nezabilježeno loši odnosi s Moskvom, koji kulminiraju u otvorenom sukobu Zapada sa Rusijom na teritoriji još jedne zlosretne države slavenske – Ukrajine, sve to zajedno s ratobornom a zapravo uplašenom i dezorijetiranom administracijom u Washingtonu; priliv pretežno muslimanskih izbjeglica sa Levanta u brojevima i intenzitetu nezabilježenim još od egzodusa Drugog svjetskog rata; konzekventan rast desničarskih političkih partija – koje vrteći reducirane poruke i opskurna poređenja, zapravo eksploatiraju strah od drugačijeg, što sada dodatno pojačava već prisutnu bojazan oko izmičućih prava na zdravlje, rad i socijalnu pravdu, generacijsku ne/zaposlenost i socio-kulturne anksioznosti; sve to u rikošetu sankcija, dugo najavljivane pa proizvedene zdravstvene, post-C-19 te energetske ‘krize’, naftne anti-diplomacije, te kinesko-američkih trgovinskih ratova koji planetarno sve stavljaju pred oštru a neizbježnu dilemu: odgovoriti Bolivarizmom ili Monroizmom … 

I tek kad smo pomislili da ne može gore, te da nekim slučajem možemo umaći povijesti i izbjeći očito – priznanje da civilizacijski trijumf zapada (već od 2020) više neće biti moguć – teški je zemljotres dovršio temelje moralne superiornosti zapada: hapšenja najviših dužnosnika najdemokratičnije od svih EU ustanova – Parlamenta, te opsežne racije koje se ne smiluju. Sami temelji Europe se tresu.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. Prof. dr. Anis H. Bajrektarević, šef katedre i profesor međunarodnog prava i globalnih političkih studija pripremio je sveobuhvatnu analizu pod nazivom „Kraj ere antropogeografske inverzije: Nepodnošljivi pritisci nesigurne rubne civilizacije u uzmicanju, geopolitika Petra Pana – (Drugi dio)”. U svojoj sveobuhvatnoj analizi piše o krizi u EU i izazovima EU, koja se mora suočiti s novom geopolitičkom realnošću.

Prof. dr. Anis H. Bajrektarević

 *                *                      *                      * 

Triangularna ekonomija diferenciranja (drugojačenja) 

Zašto naš Zapad tako budno posvuda promiče takozvanu međunarodnu trgovinu? Odgovor je na dohvatu ruke; američki predsjednik George H.W. Bush pojašnjava: „Niti jedna nacija na Zemlji nije otkrila način uvoza svjetske robe i usluga, a da je pritom zaustavila strane ideje na granici”.

Svjetska se znanstvena zajednica uglavnom nedvojbeno slaže oko odlučujućih faktora u redefiniranju perifernog prostora (iz hladne, subpolarne temperaturne zone) kakav je Europa, u napredni Zapad. Nedvojbeno, bilo je to proširenje po strateškoj dubini preko Atlantika do Američkog kontinenta, davne 1492.godine, ogromnog kontinenta o kojem Biblija ne govori i Europljanima je do tada bio nepoznat. Postoji također konsenzus oko dva činioca koji olakšavaju početak doba velikih otkrića. Učinak pritiska zbog pada Carigrada, relativni pad magrebskih Arapa i osmanska tehno-vojna i demografska prijetnja Europi s juga i jugoistoka, te učinak povlačenje dinastije Ming i s njim povezano rasparčavanje nadmoćne prekooceanske kineske flote.

Ovo je pokrenulo takozvanu triangularnu međukontinentalnu trgovinu, koja je Europi uključila još jedan prethodno nepoznati kontinent – ​​(podsaharsku) Afriku. Triangularna trgovina bila je brutalan instrument, koji su nametnuli Europljani: porobljeni Afrikanci otpremljeni su kao stoka u Ameriku, da kopaju zlato i srebro koje je bilo namijenjeno europskim kolonijalnim središtima. (Nepotrebno je reći da ubrzo nakon što je američki kontinent ‘otkriven’, Europljani su brutalno dokinuli njegovu autohtonu civilizaciju. Samo 100 godina kasnije, Amerika je pretrpjela gubitak od 90% svog ukupnog predkolonijalnog stanovništva – konačno rješenje u jednom od njegovih najučinkovitijih djelovanja. Isto se dogodilo u podsaharskoj Africi. Daleko od toga, da je prije europskih konkvista bila neotkrivena, Afrika je stoljećima bila sastavni dio afro-azijskog trgovačkog i proizvodnog sustava. Sve se to dramatično promijenilo dolaskom Europljana. Ubrzo nakon toga, dokinuli su autohtonu društveno-političku, civilizacijsku, kulturnu i demografsku strukturu Afrike bez ikakve nade za povrat). 

Nekad su u Europi zalihe plemenitih metala korištene za pokrivanje ogromnih europskih deficita stvorenih opsežnim uvozom najsuvremenijih tehnologija, industrijskih proizvoda, druge robe i začina iz tada nadmoćne Azije i Bliskog istoka. Tek kasnije će zlato i srebro biti zamijenjeni jednako moćnim, ali jeftinijim ‘olakšivačima trgovine’ – željezom i opijumom (puške i droga). Na primjer, početkom 1800-ih, mnogi britanski zastupnici u parlamentu i ministri imali su udjele u britanskim narko-kompanijama. Narkonomija je bila uvedena i nametnuta kao moćno strateško sredstvo odvraćanja i kao akumulator bogatstva. (Npr. još do kraja 19.stoljeća oko 40 milijuna Kineza s kopna bili su ovisnici o teškim drogama – otprilike 10% stanovništva).

Afro-američki prihodi su bili toliko kolosalni za Atlantsku Europu, da su mnogi znanstvenici skloni smatrati tzv. Industrijsku revoluciju prije kao evolucijsku anomaliju, nego kao normalan proces društveno-tehnološkog razvoja, koji je nesmetano cvjetao ponajprije u Aziji. Kako bismo ilustrirali veličinu (ili potvrdili tzv. Schumpeterijansku tvrdnju o kreativnom uništenju), zabilježimo sljedeće podatke: Počevši od ranog 16.stoljeća tijekom uzastopnih 300 godina, 85% svjetske proizvodnje srebra i 70% svjetske proizvodnje zlata dolazilo je iz Amerike. U istom razdoblju, 2/3 globalno proizvedene robe potječe iz Azije. Dakle, dok je Europa trošila nezarađeno, Azija je radila (a ubrzo dockan i siromašila kroz europske nefer trgovinske prakse). 

Nadalje, tijekom 17., 18. i 19. stoljeća uloga crnačkog ropstva, trgovine robljem, proizvodnih centara vođenih američkim crnim robljem i crnačkim tržištima, svi su značajno pridonijeli poljoprivrednom i industrijskom „proboju” Atlantske Europe – kakvu danas mi slavimo. Ukratko, bilo je to bogatstvo Amerike, koje su porobljeni muškarci iz Afrike izvukli i otpremili u Europu uz minimalne troškove, i to je trajalo stoljećima. 

Ovo kolosalno ‘prekomorsko otkriće’ osnažilo je europski put obrambene modernizacije (korištenje tehnologije za uski geostrateški cilj) – izgradnja europskih imperija postala je znanstveni projekt, a znanost je evoluirala u imperijalni projekt. Na primjer, francuski Nizozemci i Britanci (tzv. drugi i treći krug kolonizatora) naučili su od Portugalaca i Španjolaca (prvi krug europskih kolonizatora) – da nitko ne želi plaćati poreze, ali voli ulagati. Stoga je njihova kolonijalna ekspanzija primarno provedena kao korporativni pothvat (zapadnoindijska kompanija, istočnoindijska kompanija, WIC, VOC, Mississippi kompanija, itd.).

Dakle, bio je to začarani krug znanstveno podignutih imperija i imperijalnog kapitalizma: krediti su financirali prekomorska otkrića, otkrića su dovela do kolonija, kolonije su stvarale profit (sa strane uvezeni robovi i prorijeđeno lokalno stanovništvo), profiti su gradili povjerenje u sutrašnjicu i povjerenje u ovo sjajno kolonijalno sutra, koje pretočeno u sve više kredita za veće korporativne pothvate. Nije ni čudo da je egzegeza (Newtonove znanosti i Smithovog) kapitalizma počela slijepo vjerovati u beskrajni i sve veći gospodarski rast. Činjenica da je takva ‘vjera’ u suprotnosti sa svim kozmičkim zakonima i nije smetala nikome u tadašnjoj Europi – kontinent je bio vrtoglav i trijumfalan u osvajanju planeta. Le Capitalisme Européen je značio ekspanziju – u svakom mogućem smislu.[8]

Ovakva brza promidžba od periferije do ‘napredne civilizacije’ naravno da je zahtijevala kompletnu rekonstrukciju Zapadnjačkog identiteta – promicanje oboružavanja religije u ideološke svrhe. Ta intelektualna akrobatika je zauzvrat, izazvala rascjep u Europi i pojačala kontinuiranu podjelu kontinenta na dvije sfere: Istočnu/rusofonu Europu – bližu i objektivniju prema afroazijskim stvarnostima; i Zapadnu (atlantsku/skandinavsku/srednju) Europu, koja odbacuje, koja je samoživa i ignorantska. 

Dok je atlantsko krilo progresivno razvijalo svoju trgovačku i pomorsku moć, kako bi se gospodarski i demografski nametalo izvan kontinenta, istočna Europa bez izlaza na more je zaostajala. Zaglibila je u feudalizmu i nehotice preuzela ulogu tampona, ili sanitetskog koridora (cordon sanitaire), od istočnog Baltika do jadranskog Skadra – protiv islamskog Levanta/juga i rusko-orijentalnog Istoka.

Postupno, počev sa 15.stoljećem, ideja ‘Zapadne Europe’ počela se kristalizirati, jer su Otomanski Turci, a sa njima i Istočna Europa zamišljani i opisani kao barbari. Tijekom 17. i 18. stoljeća, kako je trokutasta ‘trgovina’ napredovala, atlantska Europa je predstavljala sebe kao prosperitetni Zapad koji graniči sa ‘poganskim/barbarskim’ smještenim u istočnom susjedstvu, i ‘divljacima’ na preko-mediteranskom jugu, prekomorskom zapadu i mističnom Dalekom istoku. Shodno tome, mi ne možemo negirati golemu ulogu koju je fabricirana povijest odigrala zajedno sa ‘znanstvenim’ rasizmom i njegovim teorijama na formiranje te kasnije očuvanje onoga što danas slovimo kao Europski identitet.[9] 

Zamah Prosvjetiteljstva bio je definitivan momenat, da se iznova konstruira Europski identitet. Taj zahtjev je došao uz fundamentalno pitanje tko smo to mi, te što je naše mjesto u današnjem svijetu? Odgovaranje na takvo pitanje nužno je vodilo sistematizaciji, klasifikaciji antropogeografske inverzije i – iskreno rečeno – svojevrsnom ponovnom ‚otkrivanju’ svijeta. Od Renesanse do Prosvjetiteljstva, postupno je stvaran neki tip intelektualnog aparthejd-režima.

Tu povijesnu anomaliju obično opisujem kao antropogeografsku inverziju u kojoj se periferija nametnula u središte, periferizirajući tu jezgru i uspjevši se prikazati kao središte. Prema tome, naša trenutna geopolitička i ideološka jezgra nalazi se na geografskim periferijama planeta. U rukama je onih koji su kasnili u razvoju, kao što su Velika Britanija, Skandinavija, Rusija, Kanada, SAD, Japan, Australija, Novi Zeland, Koreja, Singapur, Južna Afrika. Ostvariti i održati ovu kolosalnu inverziju bilo je nemoguće bez prisile nad proširenim prostorom i vremenom. Posljedično, to je zahtijevalo kombinaciju fizičkih i metafizičkih (tvrdo/prisila i meko/atrakcija) instrumenata: fizička vojna prisutnost periferije u središtu, u kombinaciji sa strogo čuvanom naracijom i konstruiranom poviješću. Kako moja teorija antropogeografske inverzije korespondira s institucionalnim tumačenjem povijesti? Stvarne antropogeografske periferije svakako su novi civilizacijski dolazak – Interferenciju, upadanje i diskontinuitet trpi jezgra, a ne rubovi. (Npr. nisu centralno pozicionirani Sirija, Irak, Iran ili Afganistan, koji interveniraju na geografskim periferijama, kao što su Velika Britanija, SAD, Rusija, Kanada.) Periferija se brže zgrušava, jer se u nju rijetko zadire. Sam centar se topi, jer stalno roni. U svijetu naših stvarnosti; periferija šalje, centar apsorbira.

Uspon Zapada prikazivao se kao samorodno i ‘bezgrešno začeće’ kako je to jasno naveo John M. Hobson. Europljani su sebe označili kao (jedini ili) najprogresivniji subjekt ukupne povijesti svijeta jučer, svijeta danas i svijeta sutra, dok su ljudi Istoka (npr. Azijati, ‘ljudi bez povijesti’) shvaćeni kao pasivni, spori i nazadni. I dok je Solarni sistem ‘postao’ heliocentričan, dobrobit i sudbina naše planete postala je Europocentrizam. Mantra Svijet je ravna ploha (world is flat) tako je pretvorila sve mimo Europskog kontinenta u jednu jedinu golemu sanitarnu no-fly-zone (u zonu zabrane letenja).

Ambijent, anti-Orijent

“Ideja Europe našla je svoj najtrajniji izričaj u sukobu s Orijentom u doba imperijalizma. U susretu s drugim civilizacijama oblikovan je identitet Europe. Europa svoj identitet nije proizvela iz same sebe, nego iz skupa globalnih suprotnosti. U diskursu koji je održavao ovu dihotomiju Sebe i Drugog, Europa i Orijent postali su suprotni polovi u sustavu civilizacijskih vrijednosti koje je definirala Europa.” – napominje Delantry.

Zbilja, čak i upotreba riječi engleskog jezika za: odrediti, postaviti, prilagoditi, uskladiti, identificirati, usmjeriti, upravljati, navigirati ili zapovijedati, ima istočnjačku konotaciju. Pronaći i locirati sebe nasuprot Orijenta, znači orijentirati se.

Feudalna Europa odredila se negativno prema Levantu i islamu. To je iznjedrilo ponovno povijesno jedinstvo i kontinuitet Rimskog Carstva (prethodnika današnjeg Euro-MED-a) u binarnu kategorizaciju mi-oni: Periferni otpadnik je tako postao Rim (Zapadno Carstvo), a legitimni nasljednik koji ga je nadživio, svojim preseljenjem na Bosfor više od 1.000 godina – postao je periferija, ‘Bizant’. Nije ni čudo da je neumorna binarna kategorizacija suštinski poveznik i galvanizator.

Jasno je da je to bio identitet koji je uvelike počivao na nesigurnosti. Dokaz? Vanjska manifestacija unutarnje nesigurnosti uvijek se manifestira u agresivnom nametanju.

Je li ovo još uvijek prisutno i važeće? Kako to danas figurira?

*          *          *          *          *          *
Europa je uzastopno propuštala da odgovori prema Istoku i Bliskom Istoku putem dijaloga (instrumenti) i konsenzusa (institucije), iako je imala i još uvijek ima oboje (kroz Savjet Europe, OSCE-ijev Mediteranski Partneri za Suradnju/MCP, EU Instrument Dobrosusjedstva/ENP, Barcelona Proces, itd.). Posljednjih 31 godinu prvenstveno je odgovarala vojno u MENA-i (ili/i sankcijama, što je ratovanje te socio-ekonomski) – putem ‘Coalitions of the Willing’ (West and the Rest, Democracy vs. Putinism mantra). No, Europi koja se ubrzano gospodarski i demografski skuplja, sukobljavanje se više ne isplati. Dok su praktički još jučer (do kraja Drugog svjetskog rata) četiri od pet najvećih ekonomija bile smještene u Europi, danas samo jedna nije u Aziji. Nijedna nije u Europi.

Isto tako, dok je gospodarstvo SAD-a 1945.sudjelovalo s 54% ukupne svjetske proizvodnje, danas pokriva jedva 1/3. Dakle, Amerikanci više ne popravljaju svijet. Oni samo (djelomice) upravljaju njegovim padom. Pogledajte njihov otisak u bivšoj Jugoslaviji, Afganistanu, Iraku, Libiji, Maliju, Jemenu, Siriji, te danas u Ukrajini.)

Na isti način na koji je Islam započeo kao ekskluzivni arapski monopol da bi ga ubrzo (zauvijek) preuzeli Turci, Perzijanci i jugoistočna Azija (koji su danas daleko napredniji), na takav je isti način moderno doba počelo s Europom. Danas je to planetarni pothvat koji najmanje prebiva unutar svog začetnika. Jednostavno, Stari kontinent više nije bogati klub. On je samo mjesto sjećanja na bogatstva prošlosti. Trenutno se Azija, Afrika, Latinska Amerika ubrzano samoostvaruju i uče puno više jednih od drugih,  nego od Zapada.

A, Europa? Sve do danas, njezine se nacionalne institucije prebrzo okreću kulturi i identitetu da bi objasnile politiku, osobito u vrijeme izbora. Naravno, inzistirajući – u najboljem duhu religijske dogme – na nepogrešivosti njezina narativa. Koliko god se činio jednostavnim i praktičnim, on kao takav nije točan. U cijeloj Europi vlade su više puta zakazale u zaštiti i raspodjeli pravde (sjetimo se samo Korona sramote), a ne u potpori kulturnim izričajima ili biheviorističkim manjinama. Stoga EU mora naučiti kako smanjiti neprijateljstva (deeskalirati) i postići kompromis. Određeni identitet ne može se dovesti u vezu samo sa svojom geografijom. Mora odgovoriti i na druge stvarnosti. To je u najboljem interesu kontinenta, zarad njegove jedine moguće budućnosti. Stoga je krajnje vrijeme za Europu, čija je prijestolnica u Bruxellesu, da se suoče sa svojim krutim društveno-političkim izborima i evoluiraju u svojim pogledima i djelovanju – kako u zemlji tako i u inozemstvu.

Zbog iskrsavanja Azije, Europa više nikada neće biti središnja za SAD i Rusiju kao što je bila nakon Drugog svjetskog rata, a ponajmanje poslije Brexita. Stoga će se Stari kontinent morati usredotočiti na osiguravanje opstanka vlastitog modela multilateralizma prije nego što opet bude mogao tražiti bilo kakvu globalnu ambiciju. Nema vremena za reinovaciju europske postkolonijalne kartografije – bio to Kijev, Kartum ili Kinšasa.

Ako smo iole ozbiljni, hajde da krenemo od odgovora na slijedeće pitanje: Da li je tzv. Ruski ekspanzionizam ili Bliskoistočni ‘Islamofašizam’ spontan ili isprovociran, samorodan ili tek puki odraz u ogledaju nečega što strši. Konačno, zašto su izvorni europski Muslimani (oni sa Balkana) i njihovi blizanci, izvorni kršćani MENA-e (oni sa Levanta) dvije identično blijede sjenke na golemom zidu prepunom rupa od metaka, a Ukrajinci – koje danas zdušno ‘štitimo’, a nekoliko prethodnih decenija europski-izdašno pomažemo, najtužniji najraseljeniji imovno najraslojeniji te najmanje siguran narod svijeta. 
(kraj Drugog dijela)

Ljubljana/Beč, 9.januar 2023

Izvor: ifimes.org