22 Novembra, 2024
Aktuelno Društvo Globus Kolumna

Kako izbjeći samouništenje zapada?  (Iliti: Doba Isteklih Ljudskih prava)

Snaga pisanja je u tome što se dijalog ne vodi samo sa suvremenicima. Pisanje može dosegnuti i do budućih generacija. Veliki pjesnik Mak kaže: “Kad nitko ne sluša, piši”. Kako ćemo razmišljati o događajima 2020. – 2021. godine za nekih pet ili deset godina? Kako ćemo objasniti svoju ravnodušnost, šutnju, saginjanje glave i povlačenje? Što ćemo pripovijedati svojoj djeci? 

Piše: Prof. dr. Anis H. Bajrektarević
Negdje u predbožićne dane 2019. godine, napisao sam kratki tekst o umjetnoj inteligenciji (AI) i našem neopreznom radovanju zbog neselektivne primjene ove tehnologije koja bi mogla nepovratno promijeniti društveno tkivo kao nikada ništa prije toga u povijesti čovječanstva. Pod naslovom “Budućnost ispunjena praznim izborima – sutra (n)ikad ne umire” tekst se ubrzo nakon toga pojavio u „Novoj Europi” sa sjedištem u Bruxellesu, odakle su razni mediji dalje prenijeli posvuda. Dobra stara vremena prije korone…

Posebno mračan i optužujući, ali – kako će se uskoro pokazati – točan, bio je dio o šutnji. On ovdje zbilja zaslužuje cijeli citat:

Egejska pozornica antičke Grčke bilo je mjesto zadivljujućih otkrivenja i intelektualne izvrsnosti – zadivljujuće zbijenosti i blizine, nenadmašene do našeg doba. Sve što znamo o znanosti, filozofiji, sportu, umjetnosti, kulturi i zabavi, zvijezdama i zemlji, prihvaćeno je kao istinito, istraženo i ispitano tada i tamo.  Jednostavno, bilo je to vrijeme i mjesto trijumfa ljudske svijesti, čistog rasuđivanja i iskričave misli. Međutim, ni Euklid, Anaksimander, Heraklit, Hipokrat (i onaj sa Hiosa i ovaj sa Kosa), Sokrat, Arhimed, Ptolomej, Demokrit, Platon, Pitagora, Diogen, Aristotel, Empedokle, Konon, Eratosten, niti bilo koji od desetaka drugih starogrčkih briljantnih umova nikada se nije niti jednom jedinom riječju, jednom rečenicom, nisu pozivali na nešto što je bio njihov svakodnevni život, nešto što su viđali doslovce na svakom uglu tijekom cijelog svog života. Bio je to nemoralan, nepravedan, notorno brutalan i opresivni sustav ropstva koji je pokretao antičku državu. (Robovi se čak nisu doživljavali  kao ljudi, već kao „fonetički alati”, „oruđe koje govori”.) Ova kratkovidost, odsustvo kritičkog osvrta na očito i sveprisutno, povijesna je poruka – vrlo uznemirujuća, samokazivajuća. Snažno upozorenje za današnje vrijeme.”

A sada, natrag u budućnost ’20-ih.

Metapolitika zdravlja: Doba kad ljudskim pravima istječe rok trajanja

„Stanje potpune tjelesne, mentalne i socijalne dobrobiti, a ne samo odsustvo bolesti ili slabosti”.

Definicija zdravlja, Preambula Ustava Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), 1948.

Već dugi niz mjeseci mnogi tvrde da je naš odgovor na Covid (C-19) planetarni fijasko, čije razmjere tek trebaju izaći na površinu sa svim svojim nesrazmjernim i trajnim sekundarnim učincima, uzrokujući  ogromne socio-ekonomske, demografske i međugeneracijske, političke i psihosomatske kontrakcije i konvulzije. Međutim, gora od našeg odgovora bila je i još uvijek je naša šutnja o tome.Utvrđena je činjenica da sama bit nacizma nije bio Hitler i krug tame oko njega. Bila je to prije uobičajena atmosfera ‘banalnosti zločina’: dobrodušno prihvaćanje običnih seljaka koji žive pored Auschwitza, Mauthausena, Dachaua da se nacija mora ‘pročistiti’…Dan kada prestaje propitivanje, a otpočne tiho prihvaćanje (posebno među dobro informiranim, dobro mobiliziranim i obrazovanim), ‘nove normalnosti‘, je dan kada fašizam ulazi velikim korakom na vrata. Naravno, danas imamo dijagnozu za to: proizvodnja saglasnosti kroz arhitekturu izbora.

Radi se o u strahu okovanom i medijski infantiliziranom (vraćenom u prededipsku fazu) psihološki desocijaliziranom i otuđenom, atomiziranom pojedincu.

Talačka kriza: Appinion prerušen u mišljenje – Tko zapravo upravlja?

Nema političke i ekonomske krize. Nema ni energetske, ni zdravstvene, ni ekološke krize. Svaka kriza je samo deficit kognitivnog uma, koji dovodi  do istog – moralne krize.

Ekološki globalistan, politički teroristan, autor

Jesmo li zaista zaboravili osnove učenja iz naše povijesti: svaki put kad je vlast bila neobuzdana, izrodila je opskurnu brutalnost; ritualizirajući svoju snagu pečatom na ili ispod naše kože, kako bi vizualizirali i ovjekovječili sumrak razuma?

Dakle, naš odgovor na C-19 i njegov rašireni sinkronicitet (poduzetih mjera i njegovog tajminga) ilustrira – argument glasi – ništa drugo nego društvenu patologiju talačke krize: netransparentnu koncentraciju moći i našu ukupnu recesiju demokratije – daljnje jačanje upravljanja apatijom putem sistema nadzora i društvene kontrole.

Sve to kao trajne posljedice smanjenja, ekološkog holokausta, deintelektualizacije, liberticida, privatizacije (ili PPP-izacije) ključnih međuvladinih i vitalnih nacionalnih institucija, loše usmjerene globalizacije kao i fiksacije na pretjerano alopatski, pod mandatom (prenamijenjen, ali obično novi, skupi i neadekvatno testirani) zdravstvene skrbi usmjerene na lijekove i nedostatak javne kontrole. Javno zdravstvo ili privatno bogatstvo? Pandemija ili pljačka…

Posebno su pogođene urbane zajednice razvijenih zemalja. Unutar ovih skupina najviše pate ranjive kategorije, poput predškolske i školske djece, te starije osobe. Ljudi se pitaju jesu li (agresivno) prisiljeni sudjelovati u nečemu čega se od početka plaše da je laž. Nije ni čudo što se povjerenje i podrška vladinim i međuvladinim institucijama rapidno smanjuju.

Sve veći broj građana ne vidi mainstream medije (ili poznate osobe iz pop kulture) da su na usluzi stanovništvu, već kao kartel koji slijedi poseban interes. Dijalog i mišljenja se obeshrabruju i prešućuju, čak i sankcioniraju.

To se, naravno, energično odbacuje s oznakom ‘teorije zavjere‘ – što nije ništa drugo nego očajnički pokušaj banaliziranja legitimne zabrinutosti društva oko očiglednih anomalija u događajima ili postupcima državnih i nedržavnih aktera.

Potiskivanje nikada nije zaustavilo traganje;  prije da se slom kao bumerang vratio u središte, praćeno općim nepovjerenjem. Veliki mediji trebali bi posjećivati i ova poglavlja povijesti.

Šta više, naša zapadna, ‘moderna’ medicina još ne postiže konsenzus o temeljnom pitanju: je li bolest dolazi izvana, ili je nastala unutar našeg tijela. Stoga je vjera u zapadnu medicinu u slobodnom padu. Kompromitirani generacijski ugovor i slabljenje društvenog konsenzusa, nagone na preispitivanje naših bioloških postavki kao nikada prije u zabilježenoj povijesti.

Prvi pravi stres-test od kraja Drugog svjetskog rata, Ujedinjeni narodi (UN) očito nisu položili. Mnogi se osjećaju duboko razočarano i obespravljeno Svjetskom  organizacijom i njenim globalnim agencijama, zbog stalne samomarginalizacije (i redukcije na samoservisiranje).[2] Je li naša kohezija nepovratno uništena?

Rane mjere izolacije, sredinom marta 2020. godine,  često su pravdane potrebom da se izravna krivulja uticaja ‘iznenadnog’ virusa (štetnost, smrtnost i prenosivost), budući da nije bilo dovoljno bolničkih kreveta. U međuvremenu, blokade su se produžile i proširile, a krivulje nisu promijenjene. Ipak, u posljednjih 20 mjeseci gotovo da nije izgrađena nijedna nova bolnica u EU, iako su neesencijalne medicinske usluge, u većini slučajeva, obustavljene. Nije bilo, niti ima velikih ulaganja u opću zdravstvenu prevenciju.[3] Jedini vidljivi rast infrastrukture je širenje 5/6G mreže.

Slijedeći jednostavan odnos da je nečije zdravstveno stanje genetski izraz donošenja odluka o životnom stilu, ne čudi da postoje i sve veće špekulacije o zatvaranju – kao najzloglasnijem izrazu monofokalne perspektive i odbijanja svake znanstveno utemeljene rasprave; temeljeno integrirano prosuđivanje. Je li po srijedi invazija ili zaštita:

je li cilj imunitet krda ili lojalnost stada (i s njim povezane rastuće, ali još uvijek nepobitne glasine, da bi eventualno ‘nesigurno, nepotrebno i neučinkovito’ C-19 cjepivo (ili genokcina) moglo sadržavati biohakerska nano-svojstva koja utvrđuju stražnji ulaz putem opsežno postavljenog 5/6G, osim virusnih smetnji i transdukcije kao standardnih nuspojava u kliničkim ispitivanjima još od 2002. godine?

Ako i postoji bilo kakav povratak u normalu, ili izlazak iz ove katastrofe ‘pretvorene u planetarni teror, globalnim državnim udarom’ on će biti iskorišten za dalje unapređenje nečega već unaprijed osmišljenog (sa strahom, a ne kao nuspojava, već kao alat proizveden za dobijanje kontrole). Jednostavno, je li sve to više povezano s biotronikom i demografijom (IoT i Internetom tijela) – ‘epsteinizacijom mase’, nego sa zdravstvom i gospodarstvom, ili bilo kojom zajedničkom društvenom svrhom?

Neosporno je da se i priroda politike promijenila: političke stranke – glavni akteri političkog života svakog društva – amorfizirale su se od organizacija divovskog članstva u puke mašine za prikupljanje sredstava. Stoga je Le Monde Diplomatique, dok je ispitivao moguće spajanje tehnologije oligopola i političkog monopola, tvrdio od samog početka ove krize da su: „Političke odluke bile središte za oblikovanje ove tragedije – od uništavanja životinjskih staništa, asimetričnog financiranja medicinskih istraživanja, do upravljanja samom krizom. One će, također, odrediti svijet u koji izlazimo nakon što najgore prođe.”

U proteklih 30 godina svaki kritični trenutak imao je sličan epilog: pomilovanje i rast za kapital, a daljnja opterećenja za i gušenje rada. C-19 nije iznimka u tome: još od ranog zatvaranja u martu 2020. godine, kapital teče neometeno dok su radnici, ideje i ljudi u kućnom pritvoru.[4] Prva linija fronta u XXI stoljeću je pravo na zdravlje (uključujući tjelesni integritet i informirani pristanak) te pravo na rad, privatnost i druga temeljna ljudska prava i slobode. (LMD, IV20)

Da li politički, ekonomski ili moralni trijumf Zapada još uvijek moguć nakon ove krize?

Svaku krizu od Vestfalije do takozvane financijske krize 2008.-2009.godine, politički Zapad je izlazio kao (ono što se smatralo) moralni pobjednik.  Šta je pred nama?

Ako je naš svijet postao „ravna ploča” 1990-tih, hoće li on sada postati jedna velika farmakološka Banana Republika – kako se to danas mnogi boje?

Je li politički, ekonomski ili moralni trijumf Zapada još moguć nakon ove krize?

Stopa profita ne raste, kao zakup i nadnice, s prosperitetom, a pada s propadanjem društva. Naprotiv, prirodno je nizak u bogatim, a visok u siromašnim zemljama, a uvijek je najviši u zemljama koje najbrže propadaju.

Bogatstvo naroda, Adam Smith

Ipak, da budemo precizni, pandemija koju je oktroirala SZO, uistinu nije donijela ništa novo u ionako pregrijanom ponašanju sve više binariziranih svjetskih poslova.

To je samo pojačalo i ubrzalo ono što je bilo prisutno već neko vrijeme – razdor između otuđenih centara moći – svaki na svojoj strani Pacifika, te ostalih. Nije ni čudo da je i rad na imunizaciji (cjepivu) vezanoj za C-19 više utrka u naoružanju, nego zajednički plan čovječanstva. Pogledajte njegovu geografiju i uvjete.

Bi li sve to bio epilog – o ekspanziji (prouzročenoj 4. industrijskom revolucijom) tehno-totalitarnog modela vlasti kao alternative liberalnoj demokraciji (od jednostranačke demokracije do jednostranačke autokracije)? Devolucijska singularizacija u tehnofeudalizam kao najviši stupanj kapitalizma?

Je li sada vrijeme za povratak nacionalnoj državi, veliki trenutak za sve diktatore na čekanju da konačno izgrade kult ličnosti? Dakle, hoće li naša demokracija biti elektromagnetizirana i cijepljena za veće dobro (ili pohlepnijeg ‘boga’)? Je li dekolonizacija (i deprivatizacija) globalnog zdravlja neuspio poduhvat?[5] Hoće li nam (ikad) biti dopušteno da izađemo iz 2020. godine?[6]

Pretvaranje ljudskog tijela u (namjerno neoptimiziran) operativni sustav koji treba stalna ažuriranja i antivirusne programe je opasna pomisao. Cijela znanstvena zajednica smatra vrlo zabrinjavajućim pokušaj da se naloži eksperimentalni biološki agens, neprovjerene reproduktivne toksičnosti i drugih nuspojava (iako ga nazivamo cjepivom C-19). To što ove pozive, uglavnom, zagovara i agresivno promiče nekolicina privatnih kompanija vođenih vlastitim interesima – sve popraćeno kontradiktornim i zbunjujućim vladinim stavom koji se priklanja industriji koju bi zapravo trebali regulirati – vrlo je uznemirujuće.[7]  Nije iznenađenje da ga sve veći društveni segmenti doživljavaju kao liberticidni rat, a ne kao povećanje blagostanja. Svijet koji se više od jednog stoljeća prikazivao kao kantovski, brzo se pretvara u mračno hobezovsko (imuno-aparthejdsko) mjesto. Je li sveopća anarhija samo na korak od nas?[8]

Jedno je sigurno, sučeljavajući dugoročne interese društva s kratkoročnim interesima dioničara, privatni sektor s obje strane Atlantika ima nesrazmjernu moć u tehnološkom udjelu (infrastruktura i podaci). Također, oni uveliko imaju koristi od golemih javnih fondova za istraživanje – posebno u područjima kao što su bioinformatika, AI, nanorobotika ili geofizičko inženjerstvo – dok zauzvrat plaćaju mizerni porez o kojem čak pregovaraju, ako ga uopće ima.[9]

Prečesto se dolazi s ugovorima o tajnosti (i dugogodišnjim moratorijumima) podataka, exportiranjem odgovornosti (i importiranjem profita), ekstra zaštitom i drugim jednostrano korisnim pravnim instrumentima, kao i bliskim vezama između privatnog sektora, obavještajnih agencija i medija.[10]

Isto se odnosi i na „big Pharma” koja – kroz pornografiju (dekontekstualiziranih) brojeva, širenjem bijede – sve više diktira nepreventivni, monofokalni pristup medicini i istraživanju, te kontrolira izvještavanje o tome – ne uvijek u ime našeg javnog zdravlja.

Pruža li to novu razinu globalnog centralizma? Nikako.

Gore navedeno predstavlja najveću neprijavljenu (ili ignoriranu) prijetnju našoj demokraciji i budućem društvenom ustroju.

Svaka kolonizacija u našoj prošlosti bila je nagla i haotična, divlja i kratkovida i opasno konfrontirajuća. To se dogodilo u svakom poznatom prostoru – na kopnu, moru/vodi, svemiru i konačno cyber prostoru. Razlika između doseljenika kauboja iz 18. stoljeća i začetnika interkontinentalnih balističkih projektila iz 20. stoljeća nije bila u namjeri (otimanju teritorija), već u veličini utjecaja na ljudski život. Samo masivni regulatorni napori spasili su čovječanstvo od globalnog uništenja, naravno nakon stoljeća stalnog međusobnog (niskotehnološkog) uništenja.

Sada je, kako se čini, pokušaj kolonizacije šestog prostora na dobrom putu: Ljudsko tijelo sa nanoinformacijskim i biotroničkim sredstvima. (U velikoj mjeri nadovezuje se na prethodni masovni upad u privatnost koji je planetarno donijela kolonizacija sajberprostora). Zabraniti šesti prodor u svemir – kao što je to bio slučaj s utrkom u naoružanju u svemiru – ili ne, još uvijek je pitanje rasprave, ali potreba da se to odlučno regulira je van svake sumnje. To bi trebalo ići ruku pod ruku sa sankcioniranjem društvenog naoružanja cjepivom ili sličnim lijekovima kao  ​​jedinstvenim rješenjem za sve.

Jasno je da je bioinformatika (uključujući sintetičku biologiju i sekvestraciju podataka o genima u svrhu pohrane ili istraživanja  podataka??) – koliko i sam geoinženjering – tehnologija dvostruke namjene. Nakon svoje formativne dobi (s digitalnom infrastrukturom blizu završetka), ona danas ima ogroman potencijal za oružje u zemlji i inozemstvu, bilo za državne ili nedržavne aktere.

Slijedom toga i hitno, ovo zahtijeva sveobuhvatno zakonodavstvo koje se temelji na Općoj povelji o ljudskim pravima i Nürnberškom kodeksu, a počiva na njegovoj efikasnoj provedbi (s mehanizmima kontrole provedbe kako to ima IAEA, OPCW, RC-BTWC i Nagoya protokol),[11]  na nacionalnoj i međunarodnoj razini što će važiti za sve aktere.[12]

Factcheakiranje naracije: Kriminalizacija (drukčijeg) mišljenja

Sva državna vlast proizlazi iz naroda (XX 2) … Svi Nijemci imaju pravo oduprijeti se bilo kojoj osobi koja želi ukinuti ovaj ustavni poredak, ako nema drugog pravnog lijeka. (XX 4)

Građanski neposluh kao ustavno pravo, Njemački Ustav[13]

Prema mnogima, 2020.-2021. – vrijeme zadivljujuće sinkroniciteta, kada je distanciranje postalo društveno[14] – ostat će zapamćeno kao najgore razdoblje u živom sjećanju (od 1939. godine). Neki bi rekli; C-19 je zaustavio povijest, jer je zaključao naše dijaloge i atrofirao političke instinkte masa. Sve to uz previše slučajeva proizvoljnog strujanja cenzure u obliku neuro-lingvističkog programiranja sa društvenih platformi u privatnom vlasništvu. Ipak, 2020.-2021. tiho nas je stavila u karantin i zaustavila, a je zapravo ubrzala povijest. To se posebno odnosi na „Stari kontinent“.

Ljudi imaju pravo da znaju šta oni na vlasti rade, posebno u vremenima kriza. Stoga je najstariji i najsveobuhvatniji multilateralni mehanizam u Evropi – Vijeće Europe, proglasio Konvenciju o pristupu službenim dokumentima prije više od deset godina u Tromsou, Norveška (stupila na snagu 1. decembra 2020.). Ova povelja je prvi obavezujući međunarodni pravni instrument koji priznaje opće pravo na pristup službenim dokumentima u posjedu javnih vlasti.[15]

Kao što je ovaj autor primijetio još u proljeće 2020.: „Iz događaja C-19 je sasvim jasno da je pravo na zdravlje pitanje za sve. Potraga za pouzdanim lijekom, za kontrolom pandemije, nije stvar privatnog biznisa već temeljnih individualnih prava koja se nalaze na višim nivoima društvenosti, koja su ugrađena u Povelje UN-a i EU,  koja su obavezna za svaku od posebnih agencija UN-a ili EU i kojih se treba pridržavati. (Ne izmišljeno popuštanje zasnovano na strahu, već pravo na informirani pristanak kao neodvojivi segment ustavom utvrđenog prava na zdravlje)“.

Čak i ako vakcina postane dogovorena ili poželjna opcija, ona mora biti dostupna svima bez patenta i lokalno proizvedena. Međutim, binarizacija debate o vakcini – za i protiv – predstavlja opasan redukcionizam i trošenje planetarne energije kritično potrebne za holistički i novi pristup. Za europske ili svjetske probleme nema „čarobnog štapića“. Posljedično, ne postoji rješenje u jednosmjernim medicinskim istraživanjima kao odgovor na bilo koju pandemiju, kao i u jednoj mješavini (ili centralno proizvedenom, na brzinu uvedenom) i obaveznom eksperimentalnom lijeku za sve. Ovo se posebno odnosi na genoccine.[16]

(Dogma se zasniva na slijepom vjerovanju; znanosti su potrebna stalna multidimenzionalna istraživanja. Znanost, posebno medicinska, nema jedinstvenu ili apsolutnu istinu: Najbliže što može dati je najmanje pogrešan odgovor – koji mora biti osporavan neprestano, doslovno svaki dan.)

Proporcionalnost naših (sadašnjih i budućih) odgovora u Europi još je jedno ključno pitanje. Dakle, ono što se predstavlja kao imperativ jeste univerzalno učešće kroz međuvladine mehanizme i društvenu kontrolu nad njim. To pravilo važi i za domovinu i za inozemstvo, jer EU ga  mora hitno ispoštovati (i dati mu primjer).

Rastući partikularizam u briselskim odajama, gdje (na novcu poreznih obveznika i povjerenju javnosti) je sve više – bilo da se radi o individualnim, regionalnim, nacionalnim, lobističkim grupama – specifičnih interesa koji dominiraju  nad sveeuropskim projektom, naše zajedničke svrhe prisustva i budućnosti. future.[17]  Europa ili EU konopac?

Nakon Brexita, Unija mora biti posebno oprezna u pogledu svog hroničnog demokratskog deficita, otuđenja Briselskih aparatčika,[18]  kao i zbog zabrinutosti da će EU bez UK postati još jedna velika Njemačka.[19]

Tamnica naroda – Katalizator Kapitulacionih ugovora

Razlika između tiranije i demokracije je jasna: kada vlada zna sve o vama, to je tiranija. Kada ti znaš sve o vlasti, to je demokracija.

EU Parlamentarne debate, 2020.-21

Dvogodišnji rezultat Evropske unije (mart 2020. – decembar 2021.) vrlo je uznemirujući:[20]

1. Više puta je propustila odbraniti ljudska prava – kao svoje temeljno načelo. Šta više, mnoge njene odluke su ugrozile temeljna prava i slobode, te je direktno doprinijela daljnjoj brzini i ozbiljnom neviđenom pogoršanju ustavnih prava i temeljnih sloboda;[21]

a. Alarmantan nedostatak transparentnosti u svom djelovanju i donošenju odluka;
b. Nedostatak bilo kakve inicijative za poticanje sudionika i jačanje temeljitih demokratskih rasprava o tekućoj krizi i izlascima iz nje;
c. Oglušivanje na proizvoljna ograničenja kretanja koja su u brojnim zemljama članicama nametnuli uski krugovi izvršne vlasti;
d. Zatvaranje očiju na prekomjernu uporabu policije protiv mirnog stanovništva na ulicama u brojnim prilikama u brojnim zemljama članicama;
e. Ravnodušnost i nerad na suzbijanju medijskih sloboda unutar i izvan Bloka, uz ignoriranje porasta samovoljne cenzure koju provode strani, nedržavni i/ili domaći državni akteri;

2. EU nije zaštitila opće javno zdravlje svojih građana. Naprotiv, mnoge njene odluke ili nedjelovanja doprinijeli su daljnjem pogoršanju dugoročnih uvjeta stanovništva svih generacija, posebno djece i mladih; [22]

3. Gotovo dvije godine prijeteće krize Unija nije organizirala, pozvala ni sudjelovala na bilo kakvim međunarodnim simpozijima o krizi C-19 (zdravstveni ili bilo koji drugi aspekt). Međutim, u isto vrijeme Bruxelles se vrlo agresivno zalaže za jedinstveno eksperimentalno rješenje za sve, kao i za sumnjivi digitalni zdravstveni dokument. (Brojini parlamentarci već nazivaju Uniju: ‘Katalizator kapitulacionih ugovora‘);

4. Dugo zanemarena demografska obnova EU dodatno je ugrožena. Plodnost mjerena RR (omjerom zamjene) je uvijek niska, dok je masovni sterilitet nakon C-19 akutan, ali se još o tome ne raspravlja. Razmjere deindustrijalizacije Unije zajedno s njezinom ubrzanom depopulacijom blizu su tačke s koje nema povratka. (Mnogi se počinju pitati je li EU zajednica za napredak, ili je pak to Tamnica Naroda);

5. Unija nije zaustavila rascjepkanost Bloka. Naprotiv, ubrzani i prošireni međuregionalni razdor između (ili čak unutar) različitih država članica;

6. EU nije poboljšala svoj položaj u širem europskom susjedstvu;

7. Komentari predsjednika Komisije protiv temeljnih ljudskih prava (mandati i Nurnberški kodeks) nepopravljivo potkopavaju i ugled Unije, i povjerenje u njemački nerevizionizam;

8. Komisija, Parlament i ostatak aparata Bruxellesa poriču sve gore navedeno – što dovodi do daljnjeg gubitka međunarodnog kredibiliteta, povjerenja poreznih obveznika i domaće potpore, a projekat odvodi u irelevantnost.[23]

Uostalom, istina je jasno vidljiva; zemlje s visoko (dereguliranim) privatiziranim zdravstvenim sektorom najgore su u C-19 krizi (npr. SAD) – mjereno brojem smrtnih slučajeva, ukupnim socio-ekonomskim troškovima (uključujući dugoročne zdravstvene izglede ili preraspodjelu i nejednakosti), narušavanje društvenog konsenzusa (zaštita i sigurnost), te brzina oporavka. Zemlje koje imaju centraliziran zdravstveni sistem koji je striktno u javnim rukama i pod općom kontrolom, učinile su i još ga čine daleko boljim. Oni među njima koji visoko poštuju individualna prava i slobode (npr. Švedska) daleko su najbolji.

Kako će se pitanja zdravlja uskladiti s ljudskim pravima – budući da se ova dva ne isključuju, već se nadopunjuju – temeljno je pitanje za budućnost.

Osim toga, kako se (geno i feno) podaci generiraju, pohranjuju i upravljaju te kako se na kraju koriste, bit će drugo definirajući pitanje globalnog javnog zdravlja (i planetarne podrške ili sukoba oko njega) u narednim desetljećima. To uveliko uključuje sumnjivo nametanje isključive digitalne mreže bionadzora koju neki krugovi zagovaraju kao pretpostavljenu preporuku za vraćanje ‘normalnosti’. Opredjeljenje za (korporativne) interese umjesto (društvenih) vrijednosti ili obrnuto, odgovorit će nam na pitanje kakav ćemo model dobiti u bliskoj budućnosti: autoritarni ili demokratski.

Sve u svemu, dvogodišnji rezultat je vrlo uznemirujući;

  • Zdravstvena opasnost nije otklonjena. Naprotiv, postala je višestruka i ozbiljna, dok su ljudska prava bliža onima iz 1848. nego iz 21. stoljeća.
  • Ako slijedimo najbolje od znanosti, najsjajnije u zapadnoj misli, lako dolazimo do njemačke klasične filozofije. Zapanjujuća je hegelovska predodžba da naša povijest nije ništa drugo nego napredak u stjecanju ljudskih sloboda (“povijest je napredak svijesti o slobodi” – iliti, ako spavate u demokraciji, probudit će te se u diktaturi). Ako je tako, onda naša (zapadna) povijest nije zaustavljena Fukujaminim esejem ‘Kraj povijesti‘ iz 1990-ih, već je presretnuta (i oborena) u martu 2020.
Danas, ne samo socio-ekonomski, već i svaki aspekt zapadne vitalnosti brzo nestaje, čineći izglede za trijumf njegovog modela (ili njegovu demografsku relevantnost) svakim danom manje vjerojatnom i izvjesnom. Vrijeme je za optuživanje šutnje?

Osim sporova o mogućoj početnoj namjernosti  (navodno inspirirane sektaškim, klasnim, demografskim, ekološkim ili bilo kojim drugim porivom), završimo ovaj tekst prikazom vjerovatnog epiloga: Sve veći broj vojnih stratega vidi (rasplet) C-19 događaj kao (tehno-) biološki rat.

Ovdje dolazi snažan podsjetnik koji nam povijest daje: odluke o odlasku u rat nikada se nisu temeljile na činjenicama, već na percepcijama.[24]  Stoga, nemojte pogriješiti; krajnja igra svakog daljnjeg nastavka, ili eskalacije (pokušaja singularizacije biološkog, hemoelektričnog i digitalnog, te centraliziranja nad njim) je nuklearni holokaust kojem niko od nas neće pobjeći.

Post Scriptum:

Smanjenje ljudskog integriteta na tjelesnom prostoru (i slobodno prikupljenim biopodacima) na koje bi se trebao primijeniti poslovni model (ranog kapitalizma teritorijalno sirovo otimanje) – uistinu je đavolska ideja. štoviše, riječ je o samoubilačkoj ideji – posljednji krik prije konačnog samouništenja. (Imperijalizam, kao najviša faza kapitalizma, manifestira se kroz nacizaciju pitanja prostora. Kao i uvijek, širenje preko granica fizike i društva i njihovih prirodnih zakona dovodi do brzog sužavanja i konačne smrti).

Dakle, invazija na ljudsko tijelo po istom principu kao i kolonizacija zapada slijedila je doba takozvanih velikih otkrića. (Zanimljivo je da su tada u XV stoljeću – gotovo kao i sada u XXI – Kinezi prvi istraživali i obišli, dok su ih zapadne periferije od globalne civilizacije samo brutalno slijedile i ubrzavale.)

Konačno, zloupotreba i unovčavanje ovog novostečenog prostora u nedostatku širenja bilo gdje drugdje: Tretiranje ljudskog zdravlja kao poslovnog modela i invazija na ljude bez pristanka putem otete medicine. (Zapravo, ono što smatramo ‘medicinom‘ također je politički konstrukt. Postoji zapadnjačka medicina – koju lažno nazivamo ‘medicinom‘. Ali, više od polovice ovog planeta slijedi vedske, kineske, šamanske i nekoliko drugih tradicionalnih medicina u svom pristupu zdravlju, životu i prirodi.)

Ali, da proširimo kontekst:

Povijest (ono što mi, ljudi, opisujemo) tehnologije je priča o iskonskom strahu (pokrenutom opstankom) koji se prečesto pretvarao u dugu liniju nasilja spram svih organskih i anorganskih sustava na našem planetu. Previše puta su naša tehnološka otkrića bila povezana s destrukcijom (s nasiljem nad prirodom i društvima kao sredstvom za njegovo uvođenje), umjesto da budu povezana sa stvaranjem ili da ih podržavaju. Inače bi nas naš tisućljećima dug tehnološki marš danas već doveo do vrata trijumfa u samorealizaciji cjelokupne ljudske rase.

Ako je povijesno naš tehnološki napredak (svojim motivom i načinom uvođenja) uspio samo ubrzati učestalost i žestinu (disharmonije) otuđujuće agresije na ovoj planeti, a iznova je zaostajao da dovede do vječne samospoznaje ljudi – onda je ova antropotehnika na temelju sučeljavanja (prisilno uvođenje), a ne na suradnji (podrška i uključivanje).

Zatim oboje, njegov intenzitet i smjer – korozivni, polarizirajući, razorni i redukcionistički; moraju se temeljito preispitati.

Nije ni čudo što našu tehnologiju (ili navodnu „tehnologiju”) mnogi vide kao razvoj koji vodi u slijepu ulicu.[25Kosmos znači ravnotežu/savršeni poredak, haos je njegovo odsustvo.

Naš izbor je težak, ali jednostavniji no ikada prije.

O autoru:


Anis H. Bajrektarević je šef katedre i profesor međunarodnog prava i globalnih političkih studija u Beču, Austrija. Austrija. Autor je osam knjiga (izdatih od strane američkih i europskih izdavača), te brojnih znanstvenih članaka na temu geopolitike energije i tehnologije.

Profesor je urednik njujorškog stručnog magazina GHIR (Geopolitika, Povijest i međunarodni odnosi), kao i član uredničkog odbora nekoliko sličnih specijaliziranih časopisa na tri različita kontinenta. Njegova deveta knjiga ‘EU – Genesis, Institutions, Instruments’ (EU – Geneza, Institucije, Instrumenti) izlazi u februaru 2022.

Tekst – u nekoliko svojih verzija – do sada je objavljen u preko trideset zemlja na četiri kontinenta svijeta. Sa engleskog originala: Self-destruction of the West —  A Short History of Expired Human Rights prevela Lejla Krehić (rev. autor).

Članak predstavlja stav autora in ne odražava nužno stav IFIMES-a.

Ljubljana/Beč, 3.februar 2022

Izvor: https://www.ifimes.org/ba/istrazivanja/kako-izbjeci-samounistenje-zapada-iliti-doba-isteklih-ljudskih-prava/4993?
IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine.

Povezane vijesti

%d bloggers like this: