Deda mraz u Sjenici, za hodže i njihove drugare

U duhu tradicije i novogodišnje groznice kroz Sandžak je furizno prošao deda mraz i podijelio milionska obećanja, te zauzvrat dobio hvalospjeve i vjernost na doživotnu ljubav.

Dok “Quo vadis, Aida”? Puni oči suzama svakom iole normalnom insanu, u isto vrijeme suze ljubavi i osmesi sreće hodža, bivših hodža i onih što sa hodžama druguju u pokušaju koji predsjedniku žele uspjehe veće, da mu napune srce.

Podanički u prve redove zasjedoše kao djeca pred predsjednika koji ima i ključeve glavnog grada Sandžaka, a iza njih ostala svita djaka da uz njih “bombarduje” počasnog riječima hvale i velike zahvale, jer još do Pinka i Hepija nisu dojarili.

I, počasni nije ovdje kriv! Krivi smo mi, što smo mu pustili…pustili, da nam daje naše kao da je njegovo, a da uzima obraz kao da je trebov’o!

Milioni obećanja, kese pune poklona, armija vjernih navijača i stranačkih napinjača, postrojiše se pred počasnog i zakleše na vjernost, da se osjeti čovjek svoj na svome, jer nam je davno obećavao “velike cifre” i još 100 puta više u 1 glas, rekoše, nek zapiše.

Koliko se “šlihtanje” pokazalo kao najveći put do beogradske džade, dovoljna su kao dokaz ozarena lica onih iz prvih redova Sjenice, da je malo falilo da galopirajući stilom stignu u krilo deda mraza, a stigli bi, samo da ih je pozvao, tj. ponizio.

Navikli na poniženje pred onim koji i svoje najbliže saradnike javno ponižava, na primjeru Drobnjaka, pristali bi da budu i Toma Mona, samo da stanu iza počasnog, gdje trenutno vodeću poziciju čvrsto drži Mirsad Đerlek, sa unilateralnim držanjem perjanice Beograda u novom ruhu.

Onako umiljato, držeći se povremeno za glavu od silne brige za Bošnjacima, dok mu murali Bošnjačkih krvnika niču kao pečurke po cijeloj Srbiji, dozvoli im “starešina” da mu se obrate i ispune životnu želju da kažu predsjedniku ono što im kao rana leži na duši, bas sa srca.

A na duši, koliko vidjesmo od onih koji se utrkivaše da pokažu hodže i njihove drugare kao vjerne učenike njihovog im starešine, ne leži otvorena rana porodica Skarep, Bakan i Mavrić, još bolnija izjava bez ikad upućenog izvinjenja “sto za jednog”, i najbolnija Srebrenica, genocid koji nije tako nazvao.

No, gledajući u njega kao deda mraza, a ne kao bivšeg radikala, pohrliše da se razmeću svojim nježnostima prema poklonodavcu, nebi li time još jednom pokazali da im je bliži i blaži, a sve zarad kojeg beogradskog dara da po Bošnjacima udaraju sa više žara.

Od raznih im poslanika koji po Beogradu služe da bi “služili”, te sjeničkog im poletarca u vidu predsjednika skupštine koji ne zna “dal je doš’o il’ je poš’o”, pa sve do novog im vođe kojem javni nastup dođe kao kazna, otvoriše svoja mehkana srca da priviju uza se’ deda mraza, kojem polažu račune na kraju godine, ne bi li pretekli Đerleka, njihovog novog uzora u priči “Kako sam uspeo u Beogradu”.

Foto:prtsc/youtube, Aleksandar Vučić fb stranica