Kad bolnica postane sudnica

Kada smo u januaru gledali one strašne snimke iz Wuhana mislili smo da je to još samo jedan u nizu amaterskih režisera osmislio projekat da zastraši svjetsku javnost, iz daleke Kine. Dan po dan, laž po laž, korona je zaživjela i kod nas. A da bi ona zaživjela, mnogi su u Sandžaku morali da umru, a mnogi i jedva da prežive.

No, prođe prvi talas, zapljusnu nas i ode, bar tako rekoše nadležni, jer njihova se “pika”.

Piše: Enes Redžović

Jun. Čekali se izbori, nova obećanja, stari glasači i svi nijemi posmatrači čudom se čudili kako smo koronu brzo pobjedili. Mitinzi puni ljudi, a Infektivno odjeljenje još punije i stresnije…bez slike i tona, bez glasa i lijeka! Parola glavnog “sudije i tužitelja” naše bolnice-samo da izbori prođu, a samo da “oni” ne dođu! I čim prođoše, direktno sa proslava rođendana i skokova u masu, pojavi se taj direktor Meho, sav zabrinut i usplahiren sa ekrana nam saopšti da smo “krivi što smo zaraženi”, što ga nismo slušali dok je vapio i molio za distancu i maske!

Praveći alibi, u vremenu kad traži da nosimo maske, njegova je pala. Nadaren za svoju samopromociju izgubio je iz vida odakle je pošao i dokle je došao. U njegovoj grčevitoj borbi za fotelju, ljudi su isto vrijeme vodili grčevitu borbu za život.

Kako su samo ljudi vapili za malo kiseonika, iz hodnika i predsoblja u “njegovoj bolnici”, sa travnjaka i pragova odjeljenja, koliko je samo jecaja i predsmrtnih pogleda bilo upućeno bespomoćnom osoblju…koliko ih je samo takvih dušu ispustilo i zauvijek ponijelo tu tajnu sa sobom u kabur.

U čitavom ovom zdravstvenom sivilu na kraju juna i početkom jula, dok su ljudi dolazili relativno zdravi, a osvanjavali na umrlicama, direktor Bolnice ,onako skrušeno, dočekuje premijerku i ministre da im dokaže kako je kod njega sve čisto i besprekorno. I zaista je bilo! Očišćeni hodnici od pacijenata i besprekorno zavedeni svi koji su podigli svoj glas dok su spašavali svoj i život svojih najmilijih.

Dok se stvarao taj privid normalnosti i predstavljala enciklopedija (ne)rada “njemačke bolnice” sa privremenim sjedištem u Pazaru, iznenadio je njega i njegove taj val nezadovoljstva, taj prvi pik prvog talasa zaraze u vidu slobode govora, zaštite života i pijeteta prema žrtvama.

“Meho odlazi…” orilo se iz srca onih koji su ostali bez svojih najmilijih…orilo se u pravcu onih koji u svojoj strasti za vlašću ni po koju cijenu ne dozvoliše da ostanu bez svojih fotelja! Mala li je razlika?!

I dok je diplomirani pravnik ljekarima u lice rekao da “ne znaju kako se koriste respiratori”, tada obespravljene “političke pristalice” (kako ih nazvaše Meho i ekipa) tog toplog julskog dana u lice sasuše bolnu istinu koju vlastordžci zdravstva nisu znali, ili nisu željeli da znaju.

Dal’ je zaboljelo ili ne, ali od tog dana “direktor zdravlja” u prijestolnici Sandžaka hitno bi prebačen na liječenje u Beograd, a na njegov prijesto dođe još jedan iz porodične plejade doktora, njegov brat od tetke, Mirsad Đerlek.

Krenu on žustro, aktivno i beskompromisno da dijeli lekcije o donacijama, bolovanjima i zapošljenjima, a najviše dijeleći kolektivnu zahvalnost Beogradu, blanko i bez ikakvog pokrića! fala i fala…i bi odmah nagrađen, a Meho se trijumfalno vrati.

Smjene, nesloga, osvjeta…u tri riječi gracioznim stilom postavi stvari na svoje mjesto, za njegovo zadovoljstvo i dalje direktorovanje, doduše “vd”.

Da su tužbe dio manira velikih ljudi-nisu sigurno, ali da je istina o broju umrlih u Novom Pazaru skrivana-jeste sigurno!

I treba tražiti pravdu, jer nepravde je bilo i previše. Postoji i ona floskula “pravda je spora, ali dostižna”. I suza i jecaj su molba i tužba! Pa po zasluzi svima.

Umrlice i grobovi preminulih svjedočice o katastrofi zdravstvenog sistema, anarhije i demagogije, dok će tužakanja zarad zataškavanja istine i odgovornosti ostati historiji da je zabilježi i podsjeća jedan narod da je bio žrtva korone i halapljive politike…i suza svih onih koji su očevici propasti svog društva, ali ne svojom voljom!

P.S: “Nikad se ne čudim što vidim ljude zle, ali se često čudim što ih ne vidim da se stide”, Žarko Laušević.

Foto: Snews, arhiv