Na današnji dan je spaljena Sarajevska vijećnica, Nacionalna kuća pamćenja Bosne
Na današnji dan, prije 28 godina, granatiranjem od strane srpskih i JNA formacija saokolnih brda spaljena je Sarajevska vijećnica i nepovratno kultuno i historijsko blago Bosne. Iako se zna da je komandant snaga koje su spalile Vijećnicu, ali i Orijentalni institut u Sarajevu, Olimpijsku dvoranu Zetra i Dom mladih Kulturno-sportskog centra Skenderija, bio general Tomislav Šipčić, ovaj bivši oficir JNA nikada nije procesuiran.
Piše: Džemaludin LATIĆ
…a bolje je sporazumijevanje (od konflikta). (Kur’an, 4, 128)
U noći 25. na 26. august 1992. Vojska samoproglašene Republike Srpske granatirala je Vijećnicu, tada Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku, kada je u požaru nestalo 2 miliona knjiga, časopisa i dokumenata, među kojima i skoro 7 stotina unikatnih rukopisa i inkunabula (prvotisaka, knjiga tiskanih mehanički prije 1501. godine), jednom riječju – oko 80% knjižnog fonda i dokumenata koji svjedoče o historiji Bosne i Hercegovine.
Vijećnicu su granatirali sljedbenici velikosrpskog pokreta koji je izazvao Prvi svjetski rat – prvi međunarodni vojni sukob na tlu Evrope i koji sve do danas nije prestao da ruši evropsku državu Bosnu i Hercegovinu. Stoga će analiza uzroka pokretanja Prvog svjetskog rata i njegovih posljedica baciti najviše svjetla na teroriste koji su spalili Vijećnicu i njihove motive. Prije toga, nekoliko riječi o njoj.
Vijećnicu je sagradila Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine koja je bila u sastavu tadašnje Austro-ugarske monarhije kao svojevrsnog kršćanskog germanskog carstva. Ta monarhija je, nakon prvih prozelitskih decenija, kada je protežirala katolički element u našoj zemlji i postavljala se kao misijsko carstvo, nakon službene aneksije (pridruživanja) Bosne i Hercegovine 1908., odustala od prozelitizma i počela uređivati našu zemlju na principa jednakosti svojih podanika i naroda, čime je sebi priskrbila lojalnost ne samo katoličkog nego i muslimanskog i dobrim dijelom pravoslavnog elementa.
U tu svrhu, kao simbol novog lica ovog evropskog carstva, sagrađena je Vijećnica kao simbol njezine sastavnice (tzv. corpusa separatuma) Bosne i Hercegovine i nove, Prestolonasljednikove „dvoglave“ Imperije.
Vijećnica je sagrađena na Mustaj-pašinom mejdanu. Projekat za nju uradio je Alexander Wittek, po odobrenju ministra Benjamina Kalaja. Izgrađena je po uzoru na džamiju Kemala II. u Kairu (radu čega se Wittek mahsuz zaputio u Egipat), a dovršio ju je Ćiril M. Iveković godine 1894.
Sagrađena je u pseudo-maurskom stilu, u jednoj stilskoj mješavini tzv. historijskog eklekticizma kojom se posjetiocima i posmatračima poručivalo da je Bosna i Hercegovina zemlja koja u miru spaja svjetove: svijet Zapada i svijet muslimanskog Istoka, svijet kršćanstva/hrišćanstva, islama i judaizma kao (i) evropskih religija, sa svim njihovim naslijeđem koje je nastalo/nastajalo na ovom kontinentu.
Nažalost, velikosrpski pokret, koga je pred Prvi svjetski rat oličavala Mlada Bosna, nije želio ni takvu Bosnu i Hercegovinu, ni takav evropski poredak.
– Program Mlade Bosne
Prema V. Dedijeru (v. Sarajevo – 1914., Prosvjeta, Beograd, 1966.), atentat koga je izveo Gavrilo Princip, član velikosrpske organizacije Mlada Bosna, spada u red najkontroverznijih političkih ubistava – sa najdalekosežnijim posljedicama. Dedijer piše: “Oni historičari koji Srbiju smatraju odgovornom za atentat imaju različita mišljenja o stepenu njene krivice. Neki od njih tvrde da je srpska vlada aktivno učestvovala u pripremama i organiziranju sarajevske zavjere, što je neposredna posljedica pokreta velikosrpske ekspanzije ka južnoslovenskim teritorijama Austro-ugarske Monarhije“ (38).
Što se tiče posljedica Prvog svjetskog rata, poznato je da je Austrija, nakon što Srbija, prema mišljenju Beča, nije ispoštovala njezin ultimatum o davanju svih potrebnih informacija o njezinom učešću u ovom atentatu, mjesec dana kasnije ovoj zemlji sa ekspanzionističkom politikom objavila rat, nakon čega je došlo do lančanih savezničkih reakcija u kojima su se formirala dva saveza država: Antanta i Centralne sile, koje su ušle u tzv. Veliki rat ili Rat koji će okončati sve ratove. To je bio prvi veliki globalni rat koji se najprije vodio na tlu Evrope gdje je, prema Dedijeru, odnio živote 12 miliona ljudi, a onda se proširio na više kontinenata odnijevši preko 40 miliona ljudskih života. Rat je završen Versajskim mirovnim ugovorom 28. juna (na Vidovdan!) 1919. godine. U tome ratu propale su četiri carevine, a sa njima i habsburška, romanovska, hoencolernska i otomanska dinastija; srušen je dotadašnji evropski poredak, koga su bili odredili Napoleonovi ratovi, i formiran novi, Versajski poredak, u kome su nastale nove države: Kraljevina SHS ili prva Jugoslavija, Austrija, Mađarska i Čehoslovačka. Teritorije nekadašnjeg Osmanskog carstva izvan Anadolije dodijeljene su silama Antante kao protektorat, a jezgra toga carstva, koja je jedva sačuvana, poslužila je za formiranje nove, laičke Republike Turske čija će skupština ukinuti Hilafet 1924. godine. Nekadašnje Njemačko carstvo, izgubivši svoje kolonije, u Versaju je od strane tek formirane Lige naroda proglašeno odgovornim za rat, zbog čega su zemlje iz sastava Centralnih sila morale da plaćaju ratnu odštetu pobjedničkim silama. To će biti jedan od faktora koji će omogućiti da, tridesetih godina prošlog stoljeća, Adolf Hitler, vođa Nacional-socijalističke stranke, preuzme vlast u Njemačkoj i, tokom Drugog svjetskog rata, pokuša povratiti izgubljene njemačke kolonije i osnovati Treći rajh. Ta avantura uvela je Zapad, sjevernu Afriku i Daleki istok u novu klanicu u kojoj su učestvovale gotovo sve tadašnje države u svijetu i u kojoj je ubijeno oko 55 miliona ljudi.
Učestvujući na strani Austro-Ugarske, pogotovo u njezinim borbama sa Kraljevinom Italijom, Bosna i Bošnjaci su u Prvom svjetskom izgubili desetine hiljada života svojih vojnika i ušli u sastav nove državne tvorevine kao predmet velikosrpskog ekspanzionističkog i kolonijalnog projekta. A to i jeste bio cilj Gavrila Principa i Mlade Bosne!
Tu su organizaciju 1911. godine osnovali sarajevski gimnazijalci kao tajno udruženje pod prvobitnim nazivom Srpsko-hrvatska napredna organizacija. Njezin prvi predsjednik je bio Andrić Ivo, budući poznati pisac. Njezini članovi su imali i svoju značku sastavljenu od srpske i hrvatske trobojnice. U svome programu, koji je tajno rasparčavan i koji je imao više verzija, mladobosanci se zalažu za „ideju srpsko-hrvatskog ujedinjenja u smislu identifikacije nacionalnih organizama srpsko-hrvatskih“, za „potpuno duhovno izjednačenje i ujedinjenje srpsko-hrvatsko i slovenačko“, za „nacionalnu kulturu jugoslovensku“, za jugoslovensko „nacionalno društvo koje je nemoguće bez nacionalne jugoslovenske države.“ Svoje ciljeve ova organizacija misli ostvariti „radikalnim antiklerikalizmom“ i „slavizacijom naše kulture“ te „eksproprijacijom crkvenih i vlasteoskih dobara.“ Na kraju, u „Dužnostima članova“, od mladobosanaca se traži da se „vaspitavaju za nacionalnu žrtvu.“
Iako je poticao iz bosanske pravoslavne porodice koja je toliko bila lojalna Osmanskom carstvu da je čuvala njegovu granicu na samom zapadu Bosanskog ejaleta, u Grahovom polju, Gavrilo Princip je tokom svoga školovanja fanatično usvojio ideologiju Njegoševoga Gorskog vijenca, srpskih junačkih pjesama i mita o srpskom porazu na Kosovu polju 1389. godine; Miloš Obilić mu je bio neka vrsta božanstva, kao i ostalim mladobosancima. Otuda je u njemu kvasala mržnja prema svemu što je „tursko“, a to je na Balkanu tada – i danas – značilo: sve što je islamsko i muslimansko. (Uoči atentata je izjavio: “Da je Sarajevo kutija šibica, spalio bih ga jednim potezom!“). Za Mladu Bosnu, Bosna je bila zemlja mržnje u kojoj se sukobljavaju hrišćanstvo i „muhamedanstvo“ i u kojoj austro-ugarski okupator vješto koristi vjerske razlike i isključivosti kako bi vladao „dvjema pokrajinama“, tj. Bosnom i Hercegovinom. Kako se vidi iz programa ove organizacije, Bosna je za mladobosance srpska pokrajina; islam je za njih tuđinska religija; njezini muslimani su „remetilački faktor“ u procesu južnoslavenskog ujedinjenja; a Bošnjaci kao zaseban narod – ne postoje; oni su Slaveni srpske nacionalnosti; kao što se bore protiv germanizacije, mladobosanci se sa još većim žarom bore protiv ostataka „turske“ (sa navodnicima i bez njih) kulture. Nekolicina muslimana u ovoj organizaciji (Muhamed Mehmedbašić, Mustafa Golubić, Ahmet Golubić, Đulaga Bukovac i dr.) ne mijenja na stvari: svi su oni u velikosrpstvu pronašli svoju nacionalnu identifikaciju. Mehmedbašić je, čak, prvi bacio bombu na prestolonasljednika Ferdinanda, ali ona nije eksplodirala; da je kojim slučajem Mehmedbašić ubio Prestolonasljednika, kako je bila vješto isplanirala „Crna ruka“ pod vodstvom velikosrpskog pukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa, onda Mehmedbašić ne bi bio označavan kao Srbin već kao musliman i Bošnjak, i pitanje bi bilo kako bi se Monarhija u tom slučaju ponijela prema Bošnjacima. U izjavi koju je dao policiji 1939. godine Mustafa Golubić, mladobosanac i komunistički ilegalac koji je dospio u sam vrh ondašnje svjetske špijunaže, svjedočio je o tome kako je Sarajevski atentat isplanirala srpska vlada.
– Drugo „zlatno doba“ Bosne
Iako nije bio stupio na prijestolje, prestolonasljednik Ferdinand je već bio oglasio konture svoje vanjske politike. Nasuprot (mladobosanskoj) ideji o ujedinjenju Južnih Slavena pod vodstvom istočnopravoslavnih Srbijanaca, Ferdinand je težio ka ujedinjenju Južnih Slavena pod vodstvom katoličke crkve, a u okvirima Habsburške monarhije. One zemlje i narode koji su bili izvan Austro-Ugarske monarhije, a naročito bogatu Bosnu i nesretne Bošnjake, on je želio privući toj monarhiji kao pravno uređenoj državi (Rechtstaat) i proširiti austrijsku/habsburšku vlast sve do Soluna. Ta politika sadržana je u čuvenoj sintagmi „Drang nach Osten“ (dosl. „Žudnja za Istokom“), koja je podrazumijevala ne samo austrijsku ekspanziju na Balkan, nego i širenje njemačke kulture, odn. germanizaciju; za habsburgovca Ferdinanda, njegova Austrija je na Balkanu trebala da izvrši svoju misiju. Sa tim u vezi, neophodno je istaći da su i on i princeza Sofija odgajani u katoličkom duhu; Prestolonasljednik je bio pokrovitelj organizacije Katholischer Schulverein koja je nastala prvenstveno kao odgovor na pokušaj da se katolici Monarhije i u Njemačkom carstvu nasilno preobraćaju u protestantizam. Odustavši od katoličkog prozelitizma, on je postao gorljivi zagovornik legitimiteta i autokratskog sistema sa monarhom na čelu kao prosvijećenim apsolutistom.
Možda je najbolju studiju o ovim dvama pitanjima uradio rahm. Hamdija Kreševljaković (1888.-1959.) pod naslovom „Sarajevo za vrijeme austrougarske uprave (1878.-1918.) iz koje se vidi da je naša zemlja u Austro-Ugarskoj monarhiji bila corpus separatum, tj. država koja je uživala specijalni pravni i politički status unutar Monarhije, a Bošnjaci su u njoj postepeno stekli status nezaobilaznog političkog faktora i bili na pragu da se zaokruže u punini svoga nacionalnog identiteta. Bosna i Hercegovina je imala svoj Zemaljski ustav prema kome su „Svi zemaljski pripadnici pred zakonom jednaki“, svoju Zemaljsku vladu, zatim svoju skupštinu (Sabor) u kojoj su sjedili predstavnici svih njezinih naroda, svoj tzv. zemaljski jezik (upotreba bosanskoga jezika najprije je bila administrativno zabranjena, a malo kasnije je Bošnjacima dozvoljena interna upotreba ovog naziva) i svoju vjersku organizaciju; čak su zadržali i svoju vjersku i kulturnu vezu sa Turskom budući da je Monarhiji, zbog sukoba interesa velikih sila na Balkanu, bilo stalo do opstanka Osmanskog carstva u njegovom prekodrinskom dijelu; a jedna od najvažnijih stavki austro-ugarske politike bila je da nije željela dirati u vlasničku strukturu zemlje koju je naslijedila od osmanske uprave.
Kreševljaković u svojoj studiji donosi „Izjavu bosanskih Muslimana“ koju je 58 njihovih autoriteta adresiralo na cara i kralja Franju Josipa I i poslalo preko generala Filipovića, koji je obnašao dužnost vrhovnog zapovjednika vojske u Bosni. U toj izjavi naši preci su molili Cara da oprosti svim bošnjačkim ustanicima, isticali su da se odriču sultana i svojevoljno priznaju kuću Habzburga kojoj će se u svemu pokoravati; iz vjerskih razloga ne odriču se halife kao vjerskog poglavara svih muslimana, ali se odriču šejhul-islama i mole da se postavi poseban vjerski poglavar za Bosnu i Hercegovinu. Na kraju izjave je stajalo: “Pisano u prestolnom gradu Sarajevu staroga kraljevstva Bosne mjeseca oktobra dneva sedamnajestoga godine svetoga predanja Poslanikova hiljadu dvije stotine devedeset i pete“ (1878.). Ukratko, zahvaljujući austro-ugarskom Rechtstaatu, u Bosni je, naročito krajem 19. i početkom 20. stoljeća, došlo do naglog ekonomskog prosperiteta, do druge, latinične kulturne bošnjačke i bosanske renesanse, do sulh-a (sporazumijevanja) islama i kršćanstva i mira među njezinim narodima četiriju vjera i identiteta, pa čak i do sporazumijevanja jedne kršćanske i jedne islamske imperije. Bošnjaci su se u okrilju Austro-Ugarske monarhije bili toliko smirili da su postali jedan od najomiljenijih naroda u njoj, o čemu govori i podatak da im je car Franjo Josip I godine 1912. dodijelio plac za džamiju u Beču sa ličnim darom za tu džamiju u zlatnicima, da je upravo on islam priznao kao jednu od državnih religija u Monarhiji /danas u Republici Austriji, da je Bošnjake uzeo za gardu ispred bečkoga dvora, da je, uoči atentata, na vijest da bi se on mogao dogoditi na Vidovdan, poglavar Bosne Oskar Potjorek izjavio: “Ne daju mene moji Bošnjaci!“ i da je princeza Sofija, nakon što je prisustvovala specijalnoj misi koja je priređena za nju i njezinog muža na Ilidži, u zgradi Beledije (Vijećnice) primila Bošnjakinje iz njihove humanitarne organizacije i darovala muslimanske jetime – jednako kao što je primila i pravoslavke i katolkinje i njihove sirotane; da su Bošnjaci listom osudili atentatore (čak i počeli paliti srpske dućane po Sarajevu) i da će, u ratu koga je izazvao ovaj atentat, svojim životima braniti Cara i Monarhiju koje su smatrali svojima. Kobni pucanj Gavrila Principa dokrajčio je ovo (drugo)„zlatno doba“ naše zemlje i našeg naroda (prvo je bilo u 16. stoljeću, u vrijeme sultan-Sulejmana), a Versajski poredak, koji je porodio velikosrpsku Kraljevinu Jugoslaviju, zvanično: državu „troplemenog naroda: Srba, Hrvata i Slovenaca“, u biti će poništavati historijske rezultate koje su naša nacija i država bile stekle do 1914. godine.
Post scriptum:
Vijećnica je obnovljena 1996.-1997. godine donacijom Vlade Austrije (750.000 eura) te poklonom EU (2.250.000 eura). Ona je danas – posebno tokom mandata gradonačelnika Abdulaha Skake, potomka stare sarajevske loze sa hisetima u blizini Mustaj-pašina mejdana – postala simbol nove Bosne i Hercegovine, kao i simbol nade da će Evropa doći do svoga unutrašnjeg mira i prosperiteta, a to znači da će i velikosrpski pokret – danas žalosno udružen sa tuđmanizmom/velikohrvatskim pokretom – ovdje doživjeti svoju konačnu, historijsku propast.
https://dzemaludinlatic.com
Najnoviji komentari